VIŠE OD RIJEČI

Rukoljub

Ima nešto u tome činu (ljubljenja ruke autoritetu) što ne može sakriti svoju arhaičnu prošlost. Gotovo je nevjerovatno da takvi običaji preživljavaju do danas
15800 pregleda 152 komentar(a)
Mitropolit Amfilohije, Foto: Screenshot
Mitropolit Amfilohije, Foto: Screenshot

Blagdanski ugođaj u doba korone, očekivano, može da liči samo na neke distopijske narative. Lijepi dani i praznička nostalgija učiniće izolaciju samo još napornijom.

Moguće da će virusni Vaskrs inspirisati nekoga da objavi da se na taj veliki hrišćanski praznik (“vjerujući”) čovjek ne može ni razboljeti, niti zaraziti virusom - jer takvi uzvijek postoje, svuda oko vas. Sjećate se onih koji tvrde da nikada niko nije imao saobraćajnu nesreću na putu za Ostrog, jer se to, je li, ne može desiti. Budući da Bog, u svojoj premudrosti i svemoći, zasigurno posebno pažljivo nadzire ceste preko Bogetića i Pješivaca.

Koja je razlika između ovakvih tvrđenja i uvjerenja da vas famozna kašika ne može zaraziti, ili da se virus ne može zakačiti za vladičine ruke na koju spuštate smjerni cjelov?

Na koncu, što znaju tumači božjih namjera. Ima li uzaludnijeg posla na zemlji?

Rukoljub na Zlatici vladiku je koštao odlaska u policiju. Kaže da su se tamo prema njemu uljudno ponašali. Čudi me da mu i tamo nisu poljubili ruku. Opet, možda je i njima, nakon silnih “škaljaraca” i “kavčana”, jedan mitropolit bio - istinsko osvježenje…

Vidljivo je ovih sedmica, da postoje oni koji zaista žele da vjeruju da je i ta ruka, kao i ona kašika, izvan bioloških zakona. Kako ozbiljno polemisati sa nekim ko vjeruje da je moguća zaštita od te vrste i na taj način? Onda svijetu vakcina i ne treba. Potrebna je samo smjernost i da ljubiš pravu ruku.

Sve na stranu, ali ne mogu da shvatim da u ovakvoj situaciji sam mitropolit Amfilohije ne “povuče” ruku. Da recimo, ne kaže svojoj pastvi da je poljubac u ruku, makar vladičinu, samo formalni gest, i da hrišćanski misterij neće biti ugrožen odsustvom takvog čina.

Neće biti manje uvažavan, naprotiv. Neće umanjiti sopstveni autorutet time, da je to uradio i oni koji mu nisu naklonjeni morali bi cijeniti takav gest. Možda bi mu najmudrije bilo da je baš na taj način izbjegao sukob teologije i mikrobiologije…

Ne vjerujem da bi poslušnost i ljubav njegovih vjernika bila išta manja da je objavio - danas bez rukoljuba. Ali, njegov lični ili njegov vladičanski ego očito nije mogao preći takav rubikon.

Opisuje (mangupski detaljno) Kilibarda u nekom od feljtona svojevremeno objavljenih u Vijestima jedan govorljiv detalj. Negdje na Goliji, ukazalo se grdno nevrijeme, a Novak sa mitropolitom i svitom gost kod lokalnog uglednog domaćina. Sjede ispred kuće. Domaćin je vidio da je mitropolitu nelagodno da sjedi vani dok se sprema grmljavina, pa ih pozvao unutra. A Novak odmah zagraktao - Hajde Boga ti, pa neće Bog poslat grom na vladiku crnogorskog… Sad se ne sjećam završnice teksta - uđoše li ili ne.

Ali, mislim da bi i mitropolit morao bolje razumjeti nedokučivost božjih puteva. I ništavnost ljudskih obreda.

Možda je trebalo, neki dan, na Zlatici, da Amfilohije brozovski objavi, on koji tako voli da spomene Broza: nećemo se držati obreda kao pijan plota…

Ili pak ne želi da “vjerujući narod” liši takvog doživljaja - poljupca u ruku. Jer, što ti je vjernik bez poljupca u vladičinu ruku?

Ima nešto u tome činu (ljubljenja ruke autoritetu) što ne može sakriti svoju arhaičnu prošlost. Gotovo je nevjerovatno da takvi običaji preživljavaju do danas.

Sjećam se, riječ je o devedesetima, neko mi je pričao da su studenti filozofije u Nikšiću profesora (predmet - Vizantijska filozofija) a koji je bio svešteno lice, uredno, prije časa - cjelivali u ruku.

Može li tu biti filozofije? Ili samo - učenja.

Koje je, očigledno, makar u nekoj fazi života, ministar kulture - preskočio. Dobili smo antologijsku preporuku za čitanje: za ministra kulture to je Šekspirov “Kralj Ilir”. Blago nama. Gdje bi mu kraj bio da je pročitao “Omleta” ili “Alfa Romeo i Đulijeta”?