USPUTNI ZAPISI

Miris ukljeve na Dorćolu

Posljednje dane Drugog svjetskog rata, pisac i partizan, proveo je u Crnoj Gori; neizbježno je podsjećanje na to vrijeme
2999 pregleda 3 komentar(a)
Oštar opservator, slikovit pripovjedač: Erih Koš, Foto: Screenshot
Oštar opservator, slikovit pripovjedač: Erih Koš, Foto: Screenshot

Uzimam svoje dobro tamo gdje ga nalazim, rekao je jedan stari, istaknuti   francuski pisac

Kroz prozore radne sobe pisca Eriha Koša, na romantičnom Dorćolu, (Jovanova 32) vide se usnule dorćolske avlije i skeleti ogoljelih platana s kojima se poigrava ljuta beogradska košava. U blizini dom Aleksandra Vuča, zatim i glumice Olge Spiridonović...

I: tmurnog, snjegopadnog 3. februara 1972. godine, evo me kod Eriha Koša. Zatekoh ga nagnutog nad rukopisom koji je završavao.

Nutka me lozovačom.

- Uzmite, dobra je, crnogorska je! - reče. 

A posljednje dane Drugog svjetskog rata, pisac i partizan, proveo je u Crnoj Gori; neizbježno je podsjećanje na to vrijeme. - U Crnoj Gori sam proveo ne samo posljednje dane rata, već gotovo cio rat (s izuzetkom šestomjesečnog „izleta“ u Istočnu Bosnu), a i najljepše vrijeme, ako se to za ratne dane može reći - veli Koš. - Zbog te moje privilegije, i u Crnoj Gori ukazanog mi gostoprimstva, evo kako sam već više od dvadeset i pet godina obavezan da o godišnjicama (kojih nam zaista ne nedostaje), pa i u sličnim prilikama, dajem izjave i pišem sjećanja - bar jednom godišnje. Za to dugo vrijeme ispričao sam već odavno sve što sam znao, pa i više od toga, i teško da bih još išta mogao u ovoj prilici da dodam. Pisana riječ i filska traka Erih Koš (Sarajevo 1913 - Beograd 2010), osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a Pravni fakultet u Beogradu đe je započeo svoju revolucionarnu karijeru. Antifašista; nosilac Partizanske spomenice 1941. Autor tridesetak knjiga pripovijedaka i romana. Nagrađivan; između ostalog i NIN-ovom nagradom za roman Mreže.  Satiričar, romanopisac, oštar opservator, slikovit pripovjedač.

Podsjećam Koša da su neke njegove pripovijetke, ratne i poratne, situirane u Crnoj Gori.

- Tačno. Ali sam ja, boraveći i najveći dio godine u toj našoj republici, odavno naučio da ne treba trpjeti nikakve veze i vezanosti, pa čak ni one književne, koje se tiču tema, motiva ili tla. „Uzimam svoje dobro tamo gdje ga nalazim“ rekao je jedan stari, istaknuti francuski pisac... 

Nagrađeni roman Mreže je svojevremeno ekranizovan i prikazan na televiziji. To je bio povod da upitam autora što misli o mogućnosti filmske i televizijske adaptacije književnih djela; koliko im televizijska realizacija „oduzima“, a koliko „daje“. 

- Moje prvo iskustvo je uglavnom negativno - kaže Erih Koš. - Pisana riječ i filmska slika su dva toliko različita sredstva i medija da ih je teško uskladiti bez štete po jedno ili drugo, knjigu ili film, pisca ili reditelja. Ovaj posljednji je, rekao bih, u ovoj nasilnoj simbiozi u daleko nepovoljnijem položaju, pa nije ni čudo što se filmski reditelji uglavnom čuvaju takvih literarnih iskušenja i radije se služe scenarijima koje sami nalaze ili sastavljaju. Jer, ako je u pitanju poznat pisac i prononsirano djelo, i kritika i publika biće uvijek unaprijed skloni da sve dobre strane filma pripišu književnom djelu (koje je, uostalom, već ranije i nezavisno od filma dokazalo svoju vrijednost), a sve eventualne mane i nedostatke natovare filmu i reditelju, kao što to i pokazuju slučajevi s ekranizacijama Rata i mira, Crvenog i Crnog i Mobi Dika, na primjer. Ako se reditelj strogo drži književnog djela kazaće mu da je film odviše literaran, razvučen i bez tempa, a ako djelo skraćuje i mijenja prema svojim filmskim potrebama, zamjeriće mu što je sebi uzeo odviše slobode i tako iznevjerio djelo. Nesporno je da film i literatura mogu jedno od drugoga štošta da nauče i da jedno drugome već mnogo duguju. Čini mi se, međutim, da je teško očekivati da film nadmaši poznato i uspjelo književno djelo kojim se poslužio kao osnovom, kao i da bi film mogao još nešto da pruži djelu, kome ni sam autor više ništa nije smatrao za potrebno da doda. 

Kulturna nedoraslost Fijuče košava; škripuću prozorska okna na starom dorćolskom zdanju. Prijatno je, u piščevoj radnoj sobi, uz toplu kaljevu peć. Razgovaramo i o takozvanoj dnevnoj satiri, koja je, očigledno, do frivolnosti preplavila novine, radio i televiziju. Čini se da i TV potrošnja sve više odvaja satiru od literature...  

- Ne čini mi se da ima krivice do štampe i ostalih informativnih masovnih medija. Oni samo pružaju mogućnost i prostor, a na piscima je da se opredijele čime će ga ispuniti - kategoričan je Erih Koš. - Uostalom, i ono što se nudi kao ozbiljna literatura ne biva uvijek, poslije serioznog odbira, kao takvo prihvaćeno. Zabrinjava, ogorčava nas i odbija, međutim, talas neukusa, frivolnosti i primitivizma najnižeg ranga koji je, naročito u posljednje vrijeme, kako rekoste, preplavio našu štampu, radio i televiziju, pogotovo kad je riječ o ovoj posljednjoj, koja je, budući da ne zavisi od tiraža i prodaje, po svojoj prirodi najmanje upućena da se udvara naslijeđenom neukusu i zaostalosti naše sredine. Pa ako se televizija za ovim neukusom ipak povodi, onda je to posljedica loše orijentacije i naopake kulturne politike ili - vrijeme je da se to otvoreno i u oštroj formi kaže - kulturne nedoraslosti onih koji za TV program odgovaraju i onih koji takve emisije prema svom profilu i kriteriju sastavljaju...

Erih Koš je s Punišom Perovićem, Brankom Draškovićem, Mirkom Banjevićem, Aleksijem Obradovićem, Jovanom Vukmanovićem, Radovanom Đuranovićem i Dušanom Đurovićem, s jeseni 1944. u tek oslobođenom Nikšiću, osnivao Pobjedu. Prelaskom redakcije na Cetinje, pridružili su im se još neki drugovi, među njima u prvom redu Mihailo Lalić i Mihailo Ražnatović. 

- Odlazeći, aprila mjeseca 1945. godine za Sarajevo, u objema stranama velikog pisaćeg stola, za kojim sam radio u redakciji, ostavio sam svojim nasljednicima pune fioke stihova, koje su tada svi, i oni koji su bili u borbi i oni koji nisu, počeli da pišu u slavu pobjede. Kao u vrijeme Sime Matavulja, propjevalo bješe cijelo Cetinje - veli Erih Koš. - Dobro smo se slagali, a plaćeni smo bili odlično: po dvije sušene ukljeve izjutra, u podne i uveče, tako da sam godinu dana poslije odlaska mirisao još na ribu, poput djeteta kome su dugo davali da pije riblje ulje... I odoh, uz Dorćol, prema Narodnom pozorištu i Trgu Republike. Odozdo, od Dunava, zavijala je ledena košava.

Preporučujemo za Vas