STAV

Korona i vicevi

Šta nas čeka kad je korona u pitanju? Treba li da se spremimo za novi talas virusa, a time i za novu žetvu viceva o njoj, ili će sve nestati netragom kako je i došlo?
12444 pregleda 0 komentar(a)
"Blago moje!": Grafit u Berlinu
"Blago moje!": Grafit u Berlinu

1.”Ja jutros na kontrolu, kad ono, puna čekaonica. Rekoh samo bonđorno, a oni svi preko vrata naglavačke. Ja se prva pregledah i odoh lijepo kući.”

2. ”Nije loše biti u izolaciji, uvek možeš da nađeš neku zanimaciju. Samo mi nije jasno zašto u jednoj kili pirinča ima 2789 zrna, a u drugoj 2790!? Dva puta proverio“. 

Ovako nekako izgleda hronologija događaja vezana za korona virus prema autorima viceva. U Evropi je epidemija u punom opsegu zahvatila Italiju, dočekali smo je potpuno nespremni, poredak se obrnuo naglavačke. Onda smo, htjeli-ne htjeli, bili prisiljeni na izolaciju u kojoj smo tražili kakvu-takvu zanimaciju da preživimo ubitačnu tjeskobu koja je nastala i protiv koje se trebalo svakodnevno boriti. Nijanse te borbe zabilježio je najčešće anonimni sastavljač viceva i dosjetki, kome ništa nije promaklo u čitavom zamešateljstvu oko smrtonosnog virusa. Sve je zabilježeno, i eklatantno nepoznavanje činjenica koje su državni, i navodno vrlo kompetentni stručnjaci iz ove oblasti, ispoljili u početku (čast izuzecima), naš šok, kao neće virus kod nas, on hara tamo daleko u Aziji, te stihijno prestrojavanje i podizanje nivoa spremnosti, baš onako kako to u jednoj dosjetki s balkanskih prostora lijepo stoji: „Što se tiče korona virusa, BiH podiže stepen pripravnosti sa gluho bilo, na gluho i ćoravo bilo“. 

Ko od nas nije dobio neku smiješnu i vickastu poruku u ovo vrijeme koje stoji u znaku korone? Može se reći, bilo ih je baš puno, toliko da su podsjećali na novčanu inflaciju pred naš rat 90-ih godina. Skoro da nismo mogli da pratimo inflatorni trend, kako onda, tako ni sada. Sad, kad je sve malo iza nas, možemo i da si dozvolimo luksuz da budemo koliko-toliko analitični i razmislimo otkud ta potreba za vicevima i pretakanje društvene zbilje u njih, pogotovo što se radi o smrtnoozbiljnim vremenima kao što su ova koronina. O mnogo čemu možemo i sami zaključiti, a o nekim aspektima fenomena potrebno je ipak pozvati teoriju i teoretičare u pomoć.

Prije svega, lakše je kad se sklupčana frustracija i strah koji leži u svakom od nas da je potencijalna žrtva ubitačnog virusa, izbaci iz nas u vidu kakve artikulisane šale ili vica. Kad stvar vidimo s neke manje ozbiljne strane. Psihološki ovo nije ništa novo. Frojdovo uvjerenje da naš smrtnoozbiljni i uštogljeni superego, inače zadužen za moralnu sferu života, traži protivtežu upravo u ovim ventilima, čini se i te kako validnim u ovom trenutku. Prije svega zbog toga da shvatimo koliko je čovjek zapravo konstrukcija sastavljena od protivrječnosti. Prisiljen da danima, često na ivici snaga, sjedi u svojim stanovima, u stanju je da se zeza i traži neku manje tragičnu i manje mračnu životnu perspektivu. Da ako treba, kao u gore spomenutom vicu, prebire rižu, što je u načelu apsurdan posao, ali prihvatljiv u situaciji kad prijeti opasnost od psihofizičkog kolapsa.

Nacionalna obojenost korona viceva. Balkan 

Korona je, na manje-više svim poljima, pokazala da smo uprkos proklamovanom globalizmu još uvijek ukorijenjeni u naša nacionalna bića, u njihove fizičke i mentalne granice. Da se pred naletom situacija tipa stani-pani kao ova što je ova s koronom, ponašamo u skladu s načelima svetog egoizma koji podrazumijeva da su svi drugi krivi za nastalu situaciju, a mi sami tek malo i sporadično. Kinezi su, naravno, izvukli najdeblji kraj. Jer, oni su ti koji jedu sve od toliko puta spomenutih šišmiša do malih nedužnih svemiraca, sjetimo se svih dosjetki i viceva na njihov račun koje su posljednjih mjeseci bile u opticaju. Čak ni njihove moćne društvene mreže (We Chat, Weibo) koje su krenule u mobilizaciju na samom početku krize kada su se u već ozloglašenom danskom dnevniku Jyllands-postenu pojavile karikature i crteži s kineskom zastavom koja umjesto zvanične petokrake ima korona virus kao simbol, nisu mogle računati da će stvar okrenuti u svoju korist i pripremiti eventualno scenario za krizu kao iz vremena kada se isti dnevnik našalio na račun proroka Muhameda. Situacija je bila drugačija, i osim malog talasanja u fildžanu vode, ništa se nije dogodilo - epizoda sa korona virusom kao simbolom na kineskoj zastavi pala je u zaborav. Naravno, na sreću državnih vlasti u Kopenhagenu koje još nisu zaboravile paljenje i gaženje danske zastave koje je uslijedilo nakon čuvenih Muhammad cartoons.

Balkan je opet posebna priča oko toga kako je kriza ispraćena na planu satire i viceva. Ima tu svašta, novoga i staroga, tapkanja u mjestu i pretjeranog uvažavanja stereotipa, ali i važnih iskoraka upravo iz stereotipnog tretiranja određenih sfera javnog i društvenog života. Počelo je lagano, tek da se zagrijemo za ono što dolazi, vicem o međugorskoj gospi: “Međugorjeinfo obavještava turiste iz Kine i Italije da je Gospa trenutno u Sarajevu“. Dakle, na tipično ženski način međugorska gospa se nekako snašla u novonastaloj situaciji, nije htjela od sebe udaljiti koronom prokazane kineske i italijanske turiste jer biće turizma i kasnije, poslije korone, pa je najbolje naći diplomatski izlaz - otići u Sarajevo dok sve ne prođe. Ovaj vic o međugorskoj gospi otvara i problematizuje važan kamen spoticanja u našoj svijesti s čim se možemo, a s čim opet ne možemo šaliti. Religija i njene vrijednosti koje se reafirmišu na prostorima bivše SFRJ, nakon što su u komunističkom periodu bile skrajnute i marginalizovane, svakako je, ako ne minsko, a ono trusno područje na kom možete da prokližete ako se šalite ne uzimajući u obzir da su se vremena promijenila. Iako vicevi sa religioznim kontekstom nisu bili posebno brojni u velikom i dosta širokom dijapazonu korona šala i dosjetki sa naših prostora, ipak ih je bilo. Nisu bile onog tipa kao njemački vic o Hristu koji podignutom rukom zaustavlja apostole koji žele na posljednjoj večeri da ga posljednji put poljube, tražeći od njih da drže, danas toliko spominjano odstojanje, ali je ipak postignuto izvjesno provjetravanje od pretjerane patetike i nekritičnosti.

Čini nam se da su sentiment i žal za prošlim, socijalističkim vremenima imali posebno dobro prolazno vrijeme, ako je bar suditi po tome koliko su vicevi tipa onoga u kom maršal Tito, inače pasionirani bravar do kraja života, pravi u ovom trenutku toliko deficitarni respirator, slani vajber poštom. A slani su mnogo i sa različitih strana.

Izgleda da su najbolje prolazno vrijeme u doba korone ipak imali vicevi sa temom porodičnih odnosa i porodičnog nasilja. Tih je bilo baš svakakvih, i dobrih i loših, kako onih stranih, tako i ovih naših. Tu je tek miks teksta, slike i videa pokazao svoje mogućnosti u punom opsegu. Sjetimo je Palestinke koja igra igru oslobođenja saznavši da joj je muž u korona karantinu, crnog čovjeka u žutoj majici koji na našem jeziku ubrzano i u grču govori o supruzi koja hoće da čisti i samo čisti u trenutku kada su zdravstvene vlasti izričite u traženju da se sjedi kod kuće, svih onih, u početku sretnih muževa čije supruge ne traže da kupuju, odnosno troše novac koji oni, supruzi, po pravilu nemaju, a onda obrnute situacije u kojoj on, sad već uveliko deprimirani suprug, dobija masku u formi pseće njuške da bi uopšte mogao da izađe iz karantina i malo prošeta. Ovdje bi trebalo svakako pomenuti sada već klasični bračni dvojac Muju i Fatu, kojima je vizuelizacija dala novi polet i svježinu. Pogotovo je data šansa Fati da se u svom novom ruhu, proljetnom zelenom setu, te novom usisivaču i pogotovo otporu prema Mujinoj indolentnosti, približi emancipatorskom idealu svake moderne žene. 

Šta nas čeka u skoroj budućnosti - nastavak viceva, ili nešto drugo?

Zbilja, šta nas čeka kad je korona u pitanju? Treba li da se spremimo za novi talas virusa, a time i za novu žetvu viceva o njoj, ili će sve nestati netragom kako je i došlo? „Kinezi kažu da se strpimo sa virusom kovid-19 jer u septembru izlazi nova verzija kovid-20, kovid pro i kovid-plus“, prognoza je koja nije nimalo ohrabrujuća, iako je izražena u formi vica. Vica koji svi razumijemo jer nije potrebno neko naročito znanje i teoretska potkovanost kao npr. za razumijevanje zbirke viceva koju je sastavio Slavoj Žižek, filozof-superstar sa naših prostora (Žižekovi vicevi, Ljevak, Zagreb, 2014). Zajedničko im je to što preko viceva, kako ovih Žižekovih, tako i ovih o koroni, dekodiramo našu stvarnost. Nekom vrstom prečice dolazimo do razumijevanja i uvida u njegovu filozofsku suštinu.

Preporučujemo za Vas