TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE

Pobuna u tri priče

Kopirajući decenijama dvojicu upokojenih voždova - srpskog i hrvatskog - crnogorski režim toliko se izbirikao da sebe vidi kao majstora kontrolisanog haosa. Zaboravio je pritom jednu sitnicu - haos je vrlo brzo izmakao kontroli. Ali, da ne mračim sad više nego što je neophodno...
8695 pregleda 0 komentar(a)
Preksinoć u Nikšiću (Foto: Vijesti, Luka Zeković)
Preksinoć u Nikšiću (Foto: Vijesti, Luka Zeković)

Priča prva - Otkad pamtim sebe vazda mi je nešto bilo nepravo, tako je to kad geni pobune nadjačaju sve ostale. Po kući, najčešće sam se bunila zbog sebe.

U školi sam prvu dreku digla takođe iz usko-sebičnih interesa. Nijesu htjeli da mi daju svjedočanstvo za prvi razred, iako sam cijelu godinu uredno prisustvovala časovima. Da sad ne gnjavim sa vanškolskim razlozima tog nelegalnog boravka u klupi.

Imala sam nepunih pet godina, vrištala kako znam da brojim do stotinu, da pišem latinicu i ćirilicu i sričem prostoproširene kojima sam dala ime rečenice i po, ali - uzalud.

Zakoni su tada važili jednako za sve, u školu se moralo sa sedam, a moglo sa šest.

Ni otac učitelj nije mogao da mi pomogne, a i da je mogao ne bi to uradio za svoje dijete. Za tuđe jeste, i mnogo više od toga.

Njegove kolege pokušale su da me utješe nekim fiktivnim papirom sa ocjenama. Odmah sam primijetila da tom mom "svjedočanstvu" fali pečat.

Otišla sam kući pokunjena i uplakana, prepričavana mi je godinama ta tužna priča o mom prvom javnom pobunjeničkom poduhvatu.

Priča druga - Negdje pri kraju gimnazije dobili smo pismeni iz srpskohrvatskog na temu vezanu za "Derviš i smrt". Knjigu mog života, koju sam toliko puta već čitala da sam mnoge djelove deklamovala napamet.

Od drugova koji su to znali, trojica su me zamolila da im napišem bar po pola stranice. Za dvojku, skromni su đaci bili u to doba...

Rečeno - učinjeno, dva pismena rada ocijenjena su trojkom. U trećem me inspiracija baš ponijela pa je moj školski, pokojni Tale Šćepanović, dobio čak četvorku.

Potpuno svjesna prevare, omiljena profesorica pozvala je i mene kod katedre i mirno saopštila - čista jedinica, zadatak je dijelom prepisan, a i nedovršen.

Da je falio kraj bilo mi je jasno još na kraju prethodnog časa, ali ovo da prepisujem baš me je pogodilo.

Teška uvreda za đaka kojeg je do tada zvala najboljim, ali ipak sam ćutala i mirno se vratila u klupu.

Ni na pamet mi nije palo da se odbranim time što je istina na mojoj strani, odmalena sam postala gadljiva na špijanje.

U susjednom redu podignuta dva prsta, iza katedre stiže odobrenje, Tale ustaje i kaže:

- Profesorice, ovo je nepravda! Ona nije stigla da dovrši svoj pismeni jer je prvo radila moj, zato su i slični. Morate nam zamijeniti ocjene - pobunio se moj tihi školski drug, iako je već imao dvije zaključene jedinice i znao da bi zbog toga morao da ponavlja razred.

Nije ih zamijenila kako je Tale tražio, ali mi jeste dala peticu.

Njemu je ostavila četvorku, kao nagradu za to što je odbranio drugaricu na svoju štetu.

I kao opomenu, naročito onoj dvojici sa trojkama što su ćutali, da je od svih poraza najteže podnijeti - poraz savjesti.

O pobuni i dan-danas imam isti stav. Nije njen smisao u tome da branimo druge kako bi oni recipročno branili nas, već da bismo odbranili ljudskost u sebi, bez koje život ne bi imao smisla...

Priča treća - Ponesoše me sjećanja, počeh da preispitujem zbog čega za ovih trideset godina nijedna pobuna nije uspjela, kad - puče zvek.

U Nikšiću zamalo kao u Beogradu 9. marta 1991, falili su samo tenkovi. Kod Andrijevice skoro kao kod Knina 17. avgusta 1990, samo ne zbog table nego sveštenika.

U korist ove daleko važnije priče krenuh da kratim prve dvije, ali primijetih u njima dio objašnjenja za trodecenijsku otpornost režima na sve proteste.

Pravo na nerealno viđenje vlastitog okruženja i nemogućnost sagledavanja šire slike đetetu od pet godina jeste dozvoljeno. Ne vidi dalje od nosa, pojednostavila je to jedna uzrečica.

Ugrožavanje drugoga zbog nekog svog cilja ili vlastite ugroženosti - nije. I ne može biti oprošteno čak ni maturantu, a kamoli drastično starijim punoljetnicima.

A punoljetni su svi u ovoj trećoj priči - i vlast i opozicioni dio njenih junaka i Crkva.

***

Vlast je mjesecima čikala protivnike da joj daju povoda za neki sličan incident.

Privođenje, dovođenje, pozivanje - ne raščivijah još te detalje s policijom - pa onda pritvor na Cvijeti. Bilo ih je više od deset, nijesu poštovali dva metra distance.

Informativni razgovor, saslušanje, istraga - ne znaju više ni majstori prava kako se taj đavo zove - zbog radne obaveze koja se zove opijelo.

Preventivno opkoljavanje hramova, jednog dana pričest može drugog ne može. Ispred njih nije dozvoljeno, pa onda jeste ali na distanci...

Jeste, sve to je vlast namjerno radila. Jeste, službeno proglašenje epidemije označilo je i zvanični početak predizborne kampanje režimske koalicije. Jeste, sveštenici su bili česta meta snage države, ali iza svega ovoga stoji nekoliko velikih ali...

Nijesu samo oni. I ne više od ostalih. I to ne samo brojčano, nego ni novčano, a ni po dužini državnog ili kućnog pritvora.

***

Kopirajući decenijama dvojicu upokojenih voždova - srpskog i hrvatskog - crnogorski režim toliko se izbirikao da sebe vidi kao majstora, može i meštra, kontrolisanog haosa.

Zaboravio je pritom jednu sitnicu - haos je vrlo brzo izmakao voždovskoj kontroli. Freško je sjećanje na sve što je uslijedilo, da ne mračim sad više nego što je neophodno...

Ali, to što vlast već decenijama forsira kolektivnu aMNEziju, ne brigajući za posljedice suludih predizbornih odluka, ne opravdava (ne)promišljeno nasijedanje na njene trikove.

Nije realno da su, nakon nepune četiri godine, lideri i Fronta i Crkve zaboravili na što je sve depees bio spreman goneći protivnike koji tada nijesu prekršili nijedan zakon.

Zašto su sad rizikovali kršenje makar jednog, kad su znali da vlast to jedva čeka.

Je li okupljanje zabranjeno? Jeste! Milicijo, postupi po naređenju!

Ima li za to opravdanja, pred narodom ili pred bogom svejedno? Nema!

Ali, je li moglo da se izbjegne? Jeste, trebalo je sačekati još koju sedmicu, ukinula bi vlast tu zabranu, i to zbog sebe i izbora.

Iskustvo kaže da nema pobjede ako gospodar ne grune pred masom...

***

Dobro, razumijem zbog čega se SPC drži one formulacije da nije riječ o nastavku protestnih litija nego očuvanju tradicije na dan Sv. Vasilija. Nije mi jasno samo ovo oko organizacije.

Kad već nijesu pozvali na okupljanje zato što, kako sami kažu, dosljedno poštuju zabranu, zbog čega nijesu pozvali na razilaženje?

Ne bi ih vjerujući narod poslušao? Možda, ali onda nije trebalo da ga predvode na ulici. Nego da prvi odu sa nje, možda bi ih vjerujući narod tada slijedio...

Naravno da je opravdana svaka pobuna protiv vlasti, čime god da je motivisana. Sve dok su učesnici goloruki. I dok ne ugrožavaju druge.

Prije svih, one koji nijesu došli na litiju, ali kovid19 može doći kod njih.

Koja je vjerovatnoća da se to dogodi, prikazano je neki dan iz Kine. Nije tu od pomoći vjera učesnika u čudotvorne moći ostroškog sveca, virus se širi zemaljskim putem.

Niti je ostatak isprepadanih stanovnika moguće uvjeriti kako u utorak u Nikšiću nije bilo nijedne osobe, iz tog ili nekog drugog grada, sa opasnim virusom u sebi.

Da bi oni povjerovali u to, treba da prođe 28 dana. Do tada, u strahu će živjeti svi, u svakom dijelu Crne Gore. I to od svih koje sretnu na ulici, u autobusu, na poslu, u prodavnici i na kućnom pragu.

Zato što nikome ne piše na čelu da nije Nikšićanin, da nije bio na litiji i da se nije sreo sa nekim ko jeste.

***

Nije sad od koristi naknadna pamet, a naročito ne protestovanje Episkopskog savjeta SPC.

Umni su njegovi članovi, morali su biti svjesni posljedica prije nego što su stali na čelo litije. Zato što najteže uvijek padnu na vjerujući narod.

Njegov prebijeni dio nema sad vajde od toga što je visoko sveštenstvo "zapanjeno postupkom postupkom policije".  

Pa to je ista ona policija koja je hapsila sveštenike i kad su poštovali mjere. I kad su išli da opijelo održe na propisanoj distanci.

Državna "vlast demonstrira golu silu, podstiče sukobe i narušava dostojanstvo građana"?

A što drugo ta vlast radi evo trideset godina? Samo što episkopima to nije smetalo tokom prvih petnaest, naročito onih nekoliko ratnih...

Da im sad ne sipam so na ranu citirajući pastora Nimelera i pjesmu čija posljednja strofa počinje antologijskim "... a kad su došli po mene..."!

P. S. Mjere za borbu protiv korone jesu primjenjivane selektivno. Ne samo na štetu vjernika i sveštenstva, nego i ostalih stanovnika. Hiljade su privedene, pritvorene, izolovane... Odlaganjem susreta sveštenika sa sudijom, režim opasno provocira da još mnogi završe iza brave ili prebijeni ispred nje. Ali, ne treba zbog toga kršiti mjere protiv virusa. Nego skršiti vlast koja ih je donijela. Samo da me zdravlje posluži bar još deceniju, možda četvrtu priču napišem baš o tom kršenju...