VIŠE OD RIJEČI

Četrnaest

Četrnaest godina nije malo. Uz malo vizije koja bi odstupala od klasičnih zakona pohlepe i prevare - Crna Gora je danas mogla izgledati mnogo bolje
23121 pregleda 73 komentar(a)
(Foto: Vijesti, Boris Pejović), Foto: BORIS PEJOVIC
(Foto: Vijesti, Boris Pejović), Foto: BORIS PEJOVIC

Mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije se uključio, i to raskošno, kako samo on umije, u aktuelni satano-diskurs, koji, evo neko doba, gotovo da dominira crnogorskom javnom scenom. 

Ipak, valja biti pravedan - njemu to i pripada - svakako više nego političarima koji su, makar deklarativno, službenici javnog interesa - on radi za firmu koja je, doduše sporednim tokovima, uglavnom izvan teološkog mejnstrima, “izmislila” Satanu i uobličila priču o njemu. Na čemu sam joj vječno zahvalan - zamislite samo kolike bi veličanstvene priče (od Getea do Mana, Tomasa i Klausa, Bulgakova...) propale ili naprosto ne bi bile ispričane da nije bilo ove moćne hrišćanske mistifikacije. Cijela priča, ako ništa drugo, sadrži uzbudljiv subverzivni sloj, koji se od velike literature prelio i na popularnu muziku i kulturu…

S druge strane, kada već govorimo o tome zašto ovaj satano-diskurs i pripada mitropolitu Amfiolohiju, mnogi se sigurno sjećaju da je jedan od refrena koji je najglasnije zvonio trgovima i ulicama na kojima se devedesetih godina prizivala crnogorska sloboda, bio “Risto, Satano”. Ima nešto lijepo ironično u tome da je on, na crnogorskoj javnoj sceni prošao put od “Rista Satane” do “Amfilohija, lovca na sataniste”…

Ukazuje se ovdje, neprestano, dominantno srednjovjekovni ambijent, u kojem se, sasvim prirodno, mitropolit osjeća kao riba u vodi, što se ono kaže: Zaraza sa Istoka i Satanini službenici svuda oko nas. Fale još samo inkvizicija i lomače.

Ako priča i dalje ode u ovom pravcu, molim da se uzme u razmatranje mogućnost da se tužiocu Katniću dodijeli titula doživotnog Velikog inkvizitora. Ta uloga bi mu stajala kao salivena. Ima i držanje i verbalne sposobnosti, još da nauči da poemu pročita do kraja... U svakom slučaju, taj bi pronašao sve sataniste i njihove sluge. A onda sklopio sporazum o priznanju krivice sa njima… Ugovor, drugim riječima.

OK, pogledajmo sada stvari malo šire. Je li prirodno (normalno) da četrnaest godina nakon referenduma, i otvaranja evropske kapije za Crnu Goru, mi ovdje pričamo o Satani i satanistima? Zar nije trebalo već da smo u EU? Ili - ante portas. Kakvi satanisti i gluposti… O čemu se radi? Ko je problem? Ako je naš problem Satana, onda smo temeljno najebali…

Naime, kada god neko potegne priču o Satani (i satanistima) to se radi da neka druga priča ne bi bila vidljiva. Dok oni koji se primaju na tu vrstu prevare, love “sataniste”, negdje drugo se završava nešto kudikamo važnije. 

Uzgred, Amfilohijev diskurs o Satani i satanistima zasigurno pojačava “građanski” potencijal tzv. litija. Volio bih da sada čujem one koji od litija očekuju - demokratizaciju društva.

Radikalna iracionalizacija javnog diskursa ide naruku vlasti. Građanin od takvog mentalnog stanja nikako ne može očekivati racionalnu ili stvarnu korist. To je suština.

Drugim riječima, dok god jedna vlast bude satanistička, a ne loša, može biti mirna. Ako nekome prigovarate “satanizam”, paradoksalno ga oslobađate odgovornosti… A nisam siguran da je ova vlast zaslužila tako velikodušnu uslugu.

Jer, četrnaest godina nije malo. Recimo, pobjednicima i poraženima iz 1945. taj trenutak je bio 1959. Evropa je već najvećim dijelom zacijelila svoje rane i počinje nezapamćen ekonomski uspon. Decenije kada se najbolje živjelo, od nastanka Evrope. Četrnaest godina nije malo, ipak.

Broj četrnaest je nosio Johan Krojf, jedan od najvećih, majstora blistave imaginacije. I nije očekivati od političara da imaju imaginaciju velikih fudbalskih umjetnika, ali, uz malo vizije koja bi odstupala od klasičnih zakona pohlepe i prevare - Crna Gora je danas mogla izgledati mnogo bolje. 

Koliko god da je praznik svečarski trenutak, toga moramo biti svjesni. Danas više nego bilo kad…