ZAPISI SA UŠĆA

Dubnička ojkača

Petorica muškaraca su postala rezonantna kutija za zvuk stariji i od njih i od njihovog naroda. To je predslovenska Bosna svirala na njima kao na višegrlnom instrumentu
1353 pregleda 0 komentar(a)
Stećak (detalj) sa područja Kalesije
Stećak (detalj) sa područja Kalesije
23.05.2020. 13:51h

Prvi pisani trag naše porodice u Bosni jeste rješenje o zaposlenju moje majke u selu Dubnica kod Kalesije, s datumom 1. septembar 1965. Dijete od skoro tri i po godine možda može imati neko upečatljivo sjećanje ili barem sliku, njen nagovještaj koji bi mu osvijetlio period prije toga. Ja to nemam. Sjećanje na život prije Dubnice zaista ne postoji.

Vrijeme čučavaca

Selidba porodice iz Srema, brektanje kamiona seoskim makadamom, psovanje nadničara koji uskim stepenicama uglavljuju teška krila hrastovog ormana, sve je to moglo biti tako. Ali to moram dopjevati jer sjećanje - ne postoji. Pamtim da sam brzo naučio šta znači biti došljak. Bio sam učiteljičino dijete među čoporom divljih seoskih derišta. Dječak u tregerhozama koji miriše na grad. Stranac do srži. 

Dvije godine Dubnice, sela koje se crkvom usudilo izaći na drum što povezuje Zvornik i Tuzlu...  Svom svojom prirodom ono je težilo u suprotnom smjeru, ka pobrđu Majevice obraslom grabovim i bukovim šumama, kao što to u Bosni dolikuje pravoslavnim selima, nepovjerljivim prema čaršijama i sebi dovoljnima.

Istoimena rijeka, Dubnica, u stvari brdski potok, proticala je kraj seoskog puta i škole. Tu sam naučio šta su ribe. Mutnozelena, zlokobna boja za mene je prva boja vode. Na uzvisini iza škole zasjeo je čučavac. Za one koji nikada nisu vršili nuždu izvan svoja četiri zida - to je drvena kabinica iznad jame pune fekalija. U kabini je rupa, lijevo i desno daske na koje se stane spuštenih pantalona. Pa se čučne. Sve ostalo je stvar vježbe.

Staklo u stopalu

Nepozvan, iz sjećanja iskrsne poneki prizor. Majka vadi staklo iz noge seljanki koja se opet napila do besvijesti. Udovica je smrdjela na znoj i patoku, bezvrijedni rakijski talog koji piju najsiromašniji prokletnici. Noge su joj bile neoprane i grube, a zelenkasta krhotina u stopalu već uokvirena gnojem. 

Prije nego se s putnog pravca od Kalesije prema Tuzli, negdje na trećem kilometru, skrene desno, pojavi se pravoslavno groblje, uokvireno drumom, potokom i živicom. Pored krstača imalo je i teške kamene blokove - stećke. Za razliku od onih hercegovačkih, na kojima je moguće iščitati ono što su nam davni živi kamenoresci poručivali o svojim mrtvima, ovi bosanski stećci najčešće su bili potpuno ćelavi. 

Porozni kamen, ljute bosanske kiše i zime, nebriga i najstrašnija od svih bosanskih boljki - zaborav - doveli su do toga da je stećak postao nijem.

Posmrtne lađe kaurskog groblja

Stećak isklesan od šupljikavog kamena nastalog sedimentacionim radom vodopada, izvora ili rijeka neće dosegnutni svoju simboličnu vječnost. Bio sam dijete koje se upinje da protumači to što mu poručuju zapisi, jer sam rano, prije škole, naučio da čitam. Rad kiše i vjetra, svi ti dani, godine, decenije, stoljeća u kojima moćna a ravnodušna priroda šalje ljudima zaborav kao porugu, to brisanje teksta s kamena, njegovo obezličavanje, napravili su od ove doline jedno vječno sada, idealni prostor bez prošlosti i budućnosti. Troimeni materijal, sedra, bigar ili siga, bio je u skladu s duhom ovih rijekom razmaknutih brda. Lak, šupljikav, dostupan ali nevjeran. Više voli strukturu koju je u njemu zapisalo pjenušanje vode nego ono što su ostavljala dlijeta. 

Srećom, poneki stanovnik je u vječnost uložio više. Kamen ljutac, koji je mnogo tvrđi, a ime je, kažu, dobio zbog varničenja u sudaru sa čelikom, mogao je da prenese poruku od srednjeg vijeka do mog detinjstva. 

SE LEŽIT DRAGAC TIHMILIĆ. KAD HTJEH BITI TGDI, NE BIH.

Svega nekoliko natpisa u pobrđu iznad Sprečanskog polja za nas je ostalo čitljivo. Ovi kameni nadgrobnici bi oblikom mogli biti replika rimskih sarkofaga i stela. Ipak su originalnom, poprilično grubom ornamentkom i lapidarnim izrekama bez sumnje u stanju da nas potresu i poslije toliko vjekova. Lokalno muslimansko stanovništvo u dolini Spreče stećke je nazivalo „grčko groblje“ ili „kaursko groblje“. 

Oj!

Bližim se sjećanju na dan koji će u mene utisnuti jedan od ključnih doživljaja bosanske zemlje. Svjetkovina koju su seljaci tradicionalno slavili na brdu, gdje je izvirala kisela voda što zaudara na pokvarena jaja, sigurno je imala neki alibi u crkvenom kalendaru. Ali su seljanke s maramama u koje su bile umotane pogače, luk i slanina, kao i njihovi čekinjasti, mrgudni muževi pod šubarama, s torbacima, noževima u džepovima grubih čakšira i rakijskim pletarama, išli gore, uzbrdo, a ne dolje, prema crkvi.

Došavši na proplanak koji je kao stepenik urezan u kosinu, pristao sam da mi majka u svojim šakama prinese izvorsku vodu. U nozdrve mi se uvukao vonj zemljine utrobe. Popio sam poneki gutljaj, boreći se s porivom da povratim. 

Vidio sam da neki seljaci dotjeruju crne svinje. Onizak brkajlija, sav od obrva i šubare, reče nešto kao „oćemol je’nu“. Uze pletaru za uho, zabaci joj grlić na nadlanicu i poče da guta. Grkljan mu nekoliko puta odlete gore-dole. Nešto oštro zamirisa, on usta obrisa rukavom. Pletaru pruži nekom iza sebe. Ljudi se razmakoše. On zakorači u nevidljivi krug. Iskosi pomalo glavu, stavi jednu šaku kraj ušne školjke kao da nešto osluškuje. I zaurla iz petnih žila:

„Joajjpoaprocovjoooooaaaajjjjjjjj“

Njegov glas je negdje u mom želucu izazvao dotad neslućeni strah. Zgrabio sam majku za suknju, a ona je izgovarala tiho ono što sve majke izgovaraju kada se i same plaše, a hoće da utješe djecu. Nisam oka skidao s tog čovjeka kojem je na vratu iskočila žila debela poput zmije. Njegovo lice sve u bolnom naprezanju u koje se umiješalo nešto što nije moglo pripadati bolu, nešto što ću mnogo kasnije nazvati sladostrašćem. Igličasto, brkato lice, zmijski napregnuta žila na vratu, procjep bore iznad nosa koji su pritisle obrve. I neka radost, koja je taj strašan glas i opsjednuto lice činila još strašnijim.

Taj dugi urlik je dopirao iz istih onih slojeva te zemlje kao i ona voda sa ukusom sumpora.

Predhorsko pjevanje

Onaj drugi čovjek koji je primio pletaru od prvog izgledao je kao mlađa, nešto kudravija kopija predvodnika. Stupio je do njega i zaurlao koliko ga grlo nosi. To se ponavljalo sve dok petorica ljudi u transu nisu urlala u disonantnom petoglasju ka brdima, koja su im njihov urlik uzvraćala prelomljen i umnožen. 

Ostali su se ukipili, prestavši da se bave hranom. Čak ni djeca više nisu jurcala. Petorica muškaraca su postala rezonantna kutija za htoničku vibraciju stariju i od njih i od njihovog naroda. To je predslovenska Bosna svirala na njima kao na višegrlnom instrumentu.

Muzikolozi su mi docnije objasnili da se radilo o vrlo arhaičnom obliku jojkače, o predhorskom višeglasnom pjevanju. Meni se, međutim, nekoliko decenija kasnije učinilo da je taj urlik pravi sound Bosne, nastao mnogo prije nego što su se na ovom podneblju ukrstili slovenska melanholija, orijentalni slatki bol i mediteranska čežnja - tvoreći sevdah. 

Tako ljudi izbjegli u brda s radošću tuguju za nečim što ni imena nema.

Ukus svinjske krvi

Kad su seljaci završili pjesmu nastavio se grubi smijeh i žagor. Svinje su histerično vrištale osjećajući skori kraj. Na proplanku je raspaljena vatra. Jedan seljak izvadi nož i zabi ga svinji u vrat dok su je drugi držali, a ona se se uzalud otimala. Taj hropac na trenutak odjeknu od brda kao i ona pjesma. Vidio sam užasnuto svinjsko oko kako pušta suze gaseći se. 

Seljanka je u crnu šerpu s drškom kao kod tiganja hvatala krv i potom stavljala šerpu na vatru. Krv je cvrčala. Žena izvadi iz marame neki zamotuljak, a iz njega bijeli kristalni prah. Uze prstohvat, posu po prženoj krvi koja je tamnila gusnući se.

Izvadi iz druge pregače okrugli hljeb s crnkastom korom, odlomi ga, zamoči okrajak u prženu krv i pruži mi ga. „Zdravo je, da ojača“, reče majci. Majka uze komad hljeba crn od krvi i dade mi ga. Zagrizao sam. Svidjelo mi se. Žvakao sam svinjinu smrt, a uši su mi bile pune urlikajućeg pjevanja.

Oj, Papraćo...

Mnogo kasnije, moj prijatelj, bosanski musliman čija je sestra bila udata za mladića iz Dubnice, preveo mi je to što je čovjek onog dana otpjevao prema brdima, a ona mu izdašno vraćala izlomljenom jekom: „Oj Papraćo, vatrom izgorjela.....“ Papraću, manastir s druge strane Sprečanskog polja, iza plavkastih brda, viđao sam docnije samo iz automobila kada bi me put nanio sporednim pravcem od Zvornika ka Sarajevu. Ali nije to taj manastrir. Od onog dubničkog dana on u mome sjećanju plamti kao vatra na kojoj se prži svinjska krv, uz predhorsko pjevanje petorice obrednika, u bogosluženju starijem od pravoslavnog ritusa, u obredu čiji su hram bosanske gudure.

***

U Dubnici više niko neće zaojkati. Nekadašne srpsko selo se po Dejtonu našlo na teritoriji ratnog protivnika. Umjesto pravoslavaca sada tu žive muslimani. Što se više ide uzbrdo onom svetilištu-izvoru, to su na tim novim Dubničanima  kraće pantalone, a duže brade. Vidim li samo ja izvjesnu sličnost među bivšim i sadašnjim stanovnicima? Stećci ćute. Možda je cijelo to ludilo zaista od one kisele vode.