STAV

Biti slobodan

Trebaju nam novi lideri koji će govoriti jezikom dijaloga, koji će shvatiti raznolikost društva, koji će razumjeti bol pojedinca. Lideri sa vizijom jake države koja će počivati na jakom obrazovnom i zdravstvenom sistemu, jer je to temelj svake države

946 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Pixabay.com
Ilustracija, Foto: Pixabay.com

Biti poseban, slobodan i samo svoj je dio pjesme Partibrejkersa koja opisuje vječitu težnju pojedinca da ostvari tu i takvu slobodu u društvu u kome živi. Ma koliko paradoksalno zvučalo, izgleda da smo takvom idealu bili najbliži u vremenu Titove vladavine jer nakon toga nastaje mrak.

Već trideset godina se ubija svaki pokušaj pojedinca da bude svoj, slobodan i sloboduman, nameću nam se granice i vjerska ubijeđenja. Biramo „čobane“ a ne lidere koji nas guraju u ograđene torove i strogo nam zabranjuju da uđemo u neki drugi tor. Imati prijatelja i razumijeti njegovu bol je nedopustivo ako on dolazi iz drugog tora. Bilduje se stado da je bolje i naprednije od svih drugih stada, daje mu se malo žita i vode i stado je srećno. Da li je ovo ideal kome težimo? Jesmo li srećni što ovako živimo? Odgovor je NE, umorni smo od svega toga, umorni smo od svih ovih godina koje su pojeli skakavci što bi Pekić rekao.

Mnogo mladih i obrazovanih ljudi sa ovih prostora već početkom devedesetih godina dalo je ovaj negativan odgovor i otišlo zauvijek negdje daleko, tražeći mogućnost da slobodno misle i ne pristajući na nametnute vrijednosti koje nisu nikuda vodile. Mislim da su ti ljudi napravili dobar potez, jer su na vrijeme shvatili da će im život ovdje proći u nadvikivanju ko je bolji, jači, pametniji, a u suštini smo bili samo sve gori, slabiji i gluplji.

Onima koji su ostali ovdje i imali želju da se u ovakvim okvirima bore za slobodnu misao i riječ bilo je mnogo teško. Biti svjedok dešavanja svih ovih godina a u isto vrijeme biti svjestan prolaznosti života je veliki teret koji je teško nositi. Izgleda da je mentalna ograničenost jedina brana da sve ove godine na pojedinca ne ostave trag, u protivnom ostaju trajni ožiljci na našim licima i dušama, ostaje žal za propuštenom mladosti, za šansom da budemo dio modernog svijeta.

Koliko još godina treba da prođe da bismo se vratili u onaj period od prije tri decenije. Možemo li biti dovoljno odgovorni prema našoj djeci i dati barem njima šansu za novi početak. U nama imaju dobre učitelje koji mogu da ih upute u pogubnost pogrešnog izbora. Ne smijemo dozvoliti da stvaramo sopstvene klonove kojima će ograda tora biti sve što su vidjeli, hajde da ih poguramo da preskoče tu ogradu i nađu slobodu koju smo mi izgubili tokom svih ovih godina. Moramo ulagati u njih i stvarati moderne lidere koji će znati ispraviti sve naše zablude i odvesti ovaj brod u neku mirniju luku.

Trebaju nam novi lideri koji će govoriti jezikom dijaloga, koji će shvatiti raznolikost društva, koji će razumjeti bol pojedinca. Lideri sa vizijom jake države koja će počivati na jakom obrazovnom i zdravstvenom sistemu, jer je to temelj svake države. Lidere koji će podsticati zdravu i konkurentnu ekonomiju lišene sna o bogaćenju preko noći. Lidere koji će svojim ponašanjem biti uzor mladima. Lidere koji će podsticati slobodnu riječ i misao. Kada stvorimo takve lidere stvorićemo i državu koja će sama po sebi biti vječna.

Autor je preduzetnik i građanin