SLOVO O PJESNIKU

Momirov šapat groma

Otišao je Momir M. Marković, jedan od posljednjih Crnogoraca starog kova. Hodajuća crnogorska istorija, veliki pjesnik surovo istinite riječi, dramski pisac koji je junake iz naše prošlosti oslobađao mitskih oreola

16633 pregleda 10 komentar(a)
Momir M. Marković, Foto: Privatna arhiva
Momir M. Marković, Foto: Privatna arhiva

Zora je, pokušavam da sročim bar jednu suvislu rečenicu, satima ne uspijevam da odmaknem od početka. Umro je Momir M. Marković, zapisujem ko zna koji put, dalje od toga ni slovo.

Treba da pišem, otišao je jedan od posljednjih Crnogoraca starog kova. Hodajuća crnogorska istorija, veliki pjesnik surovo istinite riječi, dramski pisac koji je junake iz naše prošlosti oslobađao mitskih oreola.

Moram da pišem o izuzetnom, slobodnom i nadasve hrabrom čovjeku. Koji je umio da grune istinu i kad je najbolnija. I kad je vrijeme ogromnih laži. I kad košta života.

Želim da pišem, ali nemam njegov dar za potiranje patetike. Ne znam kako se objektivno piše o prijatelju s kojim je četrdeset godina dijeljen skoro svaki dan života. A nemam više s kim ni da provjerim jesam li u čemu omanula, pravo na procjenu prije objavljivanja davala sam samo njemu.

***

Tako je to još od juna 1981, kad sam nakon samo tri dana volontiranja dobila čast da pišem u rubrici za kulturu. Nikad neću zaboraviti taj strogi pogled preko naočara i brkove ispod kojih je dopirao prerano ogrubjeli glas.

- Sjedi mala, da ti nešto objasnim. Čujem da si po redakciji već digla dževu zbog nekakvih prava i slobodne riječi. Kod mene demokratija izgleda tako da možeš slobodno mislit' što god hoćeš, ali ćeš raditi onako kako ja kažem - stravila sam se i od njega i od njegovih riječi.

Kod kakvog li sam ovo komesara zaglavila, mozgala sam strunjeno dok nijesmo otišli na kafu. A onda je sve razjašnjeno očas posla.

Namjerno je strogo nastupio jer mu je glavni rekao da jesam veliki talenat, ali da mi ne smije dopustiti da se uzvijezdim prije vakta. Ispričao mu je i da sam prethodnog urednika - s trodnevnim mandatom - već gađala vlastitim tekstom. Pocijepanim u sto komada zbog toga što me je pitao jesam li ga sama napisala.

***

Od tada pa do ovog utorka podržao je svaku riječ koju sam napisala. Bez njega, ne bih izdržala sve one teške decenije, dok smo zajedno trpjeli posljedice naših riječi.

Prva je nastupila odmah po isteku pripravničkog staža, zbog uvrede iz SANU da je ijekavica primitivna zaratila sam onako mlada sa troje akademika.

Kad su se u polemiku uključili visoki partijski komesar iz Beograda i tamošnja Politika, Momir ih je preuzeo na sebe i - urnisao u dva nastavka. Jedan od učesnika javno mu se izvinio, istina sa zakašnjenjem, tek kad je nacionalizam srpskih akademika grunuo.

***

Godinu poslije te polemike, ušao je u otvoreni sukob i sa titogradskim komesarima, od kojih je većina prihvatala avetnu floskulu o Crnogorcima kao grani na srpskom stablu samo da se ne bi zamjerila beogradskoj centrali.

Moj poduži tekst nakon nekog naučnog skupa imao je naslov "Crnogorska crkva je bila autokefalna", komunistički vrh je prodimio, a njemu je stigao poziv da odmah dođe u komitet "kako bi se neke stvari razjasnile".

- Nemam kad da posjećujem kabinete, ima nas koji nešto i radimo. A ti kojima nešto nije jasno neka dođu predveče u Pobjedu, spreman sam ne samo da im razjasnim nego i da održim predavanje i o crkvi i o partiji i o novinarstvu.

Nijesu došli. Sačekali su još nekoliko nepodobnih tekstova i - upravo kad je konačno došao na red da dobije stan - odlučili da ga smijene.

Morbidno, kako samo Crnogorci umiju kad se dokopaju vlasti. Iskoristili su dan kad je sahranjivao oca, pozvali me i tražili da mu to prenesem čim odem na pokajanje u Gornje Zagarače.

Odbila sam, nijesam ni pošla na saučešće. U svih četrdeset godina, bio je to jedini tužni dan koji nijesmo podijelili.

Stan, naravno, nikad nije dobio...

***

U neuslovnom i tijesnom potkrovlju u Balšićevoj, dijelili smo tugu devedesetih i danju i noću, zajedno sa deset-dvadeset saboraca, kako kad. Napravio je od njega sjedište pokreta otpora za resor kulture, pošto je crnogorska tada morala u ilegalu.

Bukvalno, bilo je pretvoreno u kancelariju Crnogorskog društva književnika, PEN-a, Udruženja nezavisnih novinara, Redakcije časopisa Doklea.

Vesna, Jelena i Milutin bili su svih tih godina podstanari u vlastitom stančiću. Nažalost, većinu tadašnjih "cimera" zahvatila je kolektivna aMNEzija.

Na jednom od prozora još je trag metka, ispaljenog kad je Momir odbio da ide na ratište i vratio činove rezervnog kapetana vojske koja je krenula da ubija civile po susjednim državama.

- Jedini časni metak ispaljen u tom ratu jeste onaj admirala Barovića sebi u glavu - odjeknule su u to doba njegove riječi cijelim Balkanom, a dobri ljudi iz vremena zla citiraju ga i danas.

***

Oni loši, a premnogo ih je u Crnoj Gori pa da je deset puta veća, zaboravili su i to. I sve što je uradio za Crnu Goru, kad ovi što se danas u nju kunu nijesu ni smjeli, ni htjeli, ni umjeli. A uradio je mnogo, i previše, i dao za nju sve živ što čovjek može i umije.

Crna Gora za Momira nije učinila ništa. Ako se u to ne računa besprizorno ćutanje njenih Montenegrinaca, koji su decenijama činili sve što su mogli da bude zaboravljen za života.

Nije im pošlo za rukom, o tome će se tek da se piše. Naročito o njihovoj tzv. intelektualnoj eliti koja je od Momira učila kako se piše poezija i kako se tumači istorija. A onda se, kad je gospodar počeo dobro da plaća, odrekla svog učitelja.

Većini tih moralno posrnulih đaka kojima je Momir omogućio prvu knjigu obraz nije smetao dok je njihov učitelj objavljivao svoje o svom trošku.

***

Odavno odlučuju i o državnim nagradama, nikad im na um nije palo ni da ga predlože, a kamoli da mu neku dodijele.

- Tako je možda i bolje, morao bih sad da ih vraćam - rekao mi je prošle sedmice dok sam mu prekucavala tekst za Monitor.

Nijesam ni pomislila da je posljednji, ali sad mi se čini da se to vidi negdje između redova. I iz naslova "Otadžbino, ostani doma".

Od te otadžbine, tek danas sam i to shvatila, oprostio se još prošle zime. Izborom antologijskih kolumni o njoj, pod naslovom "Zbogom Crna Goro, bonžur Montenegro"...

Da se ona oprašta od njega, ili bilo ko u njeno ime, nema potrebe.

***

Čemu sad ode pjesniku kojega su za života samo rijetki htjeli da razumiju, a ostali samo preuzimali od njega ono što nekako može poduprijeti njihovu slavu.

Kasno je i za zahvalnost naučniku koji je mitove o našoj prošlosti razlagao na proste činioce, gledajući uvijek šire i dublje od mnogih profesionalnih istoričara.

Kasno je i za pravu Crnu Goru, onu kojoj je Momir M. Marković posvetio cijeli život.

Ne čujem ga više, a ipak znam da zbog nje tuguje i sad, među svojim Musterovićima iz prošlih vjekova.

Ne znam samo rekoh li mu ikad kako sam te strašne borce za nadmoć ljudskosti uvijek zamišljala s njegovim likom...