STAV

Satisfakcija za Špenglera

Kad nacije i narodi čija su kultura i organizovanost društva na visokoj razini - pa sljedstveno tome čine jezgro određene kulturne galaksije - regrediraju na nivo grubog materijalizma i sveopšte površnosti, onda narodi i nacije koji su na periferiji tog kulturnog kruga regrediraju makar jedan nivo niže od onih prvopomenutih

1138 pregleda 1 komentar(a)
Koloseum, Foto: Screenshot
Koloseum, Foto: Screenshot

Osvald Špengler - danas slobodno možemo reći prorok, a ne (samo) filozof - svoje centralno djelo, “Propast Zapada”, objavio je od 1918-1922. godine. Naslov djela Špengler utvrdio je još 1912, a u predgovoru njegovom prvom izdanju on piše da taj naslov “karakteriše u najstrožem značenju riječi, a s obzirom na propast antike, svjetsko-istorijsku fazu od nekoliko stoljeća, fazu u čijem smo početku danas”.

Ni najmanje ne vjerujem da smo danas tek na početku te faze i ne bih se u tome složio sa Špenglerom. Naprotiv, držim da smo već u poodmakloj fazi ontološkog rastakanja civilizacije Zapada. To što Špengler takav tempo progresije dekadencije u dobu u kojem je živio nije mogao predvidjeti, nije čudo; i nama da je neko - još prije nekih tridesetak godinâ - kazao da ćemo živjeti u vremenu koje determinišu ovakve socijalno-vrednosno-antropološke koordinate, zasigurno mu ne bismo povjerovali. O čemu je, pak, to Špengler pisao (ili gotovo propovijedao) u „Propasti Zapada“? U najkraćim crtama: on se, prije svega, suprotstavio ustaljenoj periodizaciji istorije na stari, srednji i novi vijek, tj. shvatanju o linearnom razvoju istorije, a onda i zanemarivanju nezapadnih kulturâ. Po Špengleru, istorija čovječanstva nije pravolinijski, progresivan proces, nego je ciklički niz pojedinih međusobno izolovanih kulturâ, koje je Špengler shvatao kao „organizme“. Svaka kultura ima određene vlastite zakonitosti koje Špengler naziva „duša kulture“. Razlikovao je tri osnovna oblika kulture: antičku ili apolonsku, arapsku ili magijsku i zapadnoevropsku ili faustovsku. Ono što je u „Propasti Zapada“ za intenciju ovog članka najbitnije, jeste tvrdnja Špenglera da sve kulture u njihovoj unutarnjoj dinamici prolaze kroz četiri faze: rađanje i doba mladosti (što odgovara „proljeću kulture“), rano doba ili doba cvjetanja (tzv. „ljeto kulture“) , kasno doba ili doba zrelosti („jesen“ kulture) i staro doba ili propast („zima“ kulture). Po Špengleru, svaka kultura sudbinski je uređena da u razdoblju dugom oko hiljadu godinâ dođe do svog kraja.

Važna distinkcija koju Špengler uvodi u „Propasti Zapada“ je distinkcija između kulture, sa jedne strane, i civilizacije, sa druge. Civilizacija je, prema Špengleru, zadnja faza svake kulture; ista zapravo predstavlja „zimu“ kulture. Sa druge strane, kultura je u većoj mjeri duhovno jedinstvo nego mehanički sklop i izražava se kroz duhovne kreacije kao što su filozofija, nauka, religija, umjetnost, politika itd., koje su, pak, karakteristične za svaku posebnu kulturu. Stagnacija, opadanje i propast kulture nastupaju nakon prevlasti racionalizma i tehnike, demokratizacije, kosmopolitizma i globalizma, pacifizma, isticanja ljudskih pravâ itd. Zapadnoevropska faustovska kultura poslije vremena mladosti (900-1300. godine), procvata (1300-1600. godine) i zrelosti (1600-1800. godine) došla je do faze civilizacije, koja je obilježena angloameričkim materijalizmom fundiranim na novcu, tehnici i na materijalnom bogatstvu.

Dakle, po Osvaldu Špengleru, mi živimo u vremenu zatvaranja kruga (zapadno)evropske kulture; svjedoci smo zenita kulture kojoj, makar formalno, pripadamo. Ili, kako to kaže Špengler na jednoj od stranicâ „Propasti Zapada“: tlo Zapada je metafizički iscrpljeno. Od objavljivanja do danas „Propast Zapada“ doživjela je mnogo kritikâ, više ili manje utemeljenih. U pogledu shvatanja da je, kako je on to formulisao, (zapadno)evropska kultura ušla u fazu civilizacije- utemeljene na profitu, razvoju tehnologije i zgrtanju materijalnog bogatstva - Špengler je, međutim, nesumnjivo bio u pravu. Njegova vizija involucije faustovske kulture Zapada nešto je što se već uveliko objektiviralo. Dovoljno je biti prosječno inteligentan- konačno, dovoljno je imati zdravo čulo vida i registrovati ono što se u svijetu svakodnevno dešava- da to shvatimo, a sljedstveno tome da budemo svjesni činjenice da je perspektiva t(akv)e civilizacije duboko sumorna. Sem što tu antropološko-duhovnu dekadenciju čovjeka Zapada i silaznu putanju (zapadno)evropske kulture- njenu transformaciju u u civilizaciju - gledamo iz dana u dan, bilo bi veoma efektno i značajno tu regresiju oprimjeriti i jednom suptilnom analogijom.

Vratimo se, u svrhu toga, u malo dalju prošlost Zapadne Evrope: u onaj period koji Špengler naziva vremenom mladosti i procvata zapadnoevropske kulture. 1163. godine u Parizu započinje gradnja katedrale Notre-Dame. Ta gradnja završiće se polovinom XIV stoljeća. Dakle, gotovo puna dva stoljeća trajalo je stvaranje tog remek djela gotske arhitekture. Pet ili šest generacijâ srednjovjekovnih evropskih ljudi (jer tada je prosječni životni vijek čovjeka oko četrdeset, četrdeset pet godinâ) primitivnim srednjovjekovnim alatom gradili su crkvu za koju su- sem posljednje generacije graditeljâ - znali da neće poživjeti dovoljno dugo da vide njenu konačnu formu. Ali i pored toga - kao i pored toga što od te gradnje nisu imali nikakve, ili su imali veoma male materijalne koristi- ti ljudi dolazili su da grade Notre-Dame. Zašto? Razlog može biti i ovo, i ono. Ali ja duboko vjerujem - i intuitivno nazirem - da su ti srednjovjekovni ljudi - kojih su graditeljska infrastruktura i ukupne životne mogućnosti smiješne u usporedbi s našima - nepokolebljivo gradili tu veličanstvenu katedralu zato što su znali, ako ne svjesno, onda nesvjesno sigurno, da sudjeluju u nečemu što će potpuno ispuniti i značajem transcendirati njihov, inače u svakom pogledu bijedni, kratki i žalosni život. Ugraditi sebe i svoju egzistenciju u stvaranje materijalne forme Ljepote, u emanaciju Božijeg Bića i Božije kreativnosti, bio je impuls koji ih je vodio i za koji su znali da daje smisao njihovom zemaljskom bitisanju. Današnji (zapadno)evropski čovjek nije više spreman za ovako nešto. On ne traži smisao u Ljepoti koja će ga nadživjeti; nema više to strpljenje i punoću bitka. Savremeni (zapadno)evropski čovjek hoće sve sad i odmah, a to što hoće uglavnom je efemerno i bezvrijedno. Primjerâ sličnih ovome - primjerâ koji zrcale kako je vremenom izblijedila svježina jedne civilizacije - moglo bi se navesti još mnogo.

Kad nacije i narodi kojih su kultura i organizovanost društva na visokoj razini - pa sljedstveno tome te nacije i narodi čine jezgro određene kulturne galaksije - regrediraju na nivo grubog materijalizma i sveopšte površnosti, onda narodi i nacije koji su na periferiji tog kulturnog kruga regrediraju makar jedan nivo niže od onih prvopomenutih: ti narodi i nacije spuštaju se na razinu egzistencije koja se odvija u znaku groteske. Kako sam već i kazao u članku, većina pripadnikâ narodâ bivše SFRJ - ako su uopšte ikad i bili dio zapadnoevropskog kulturnog kruga - u lavovskom periodu njihove istorije bili su to tek formalno. To je, naravno, slučaj i sa narodom Crne Gore. I zato nipošto nije čudo – naprotiv - kad na zaštitnim maskama pojedinih poslanikâ u Skupštini Crne Gore vidimo trobojku odnosno aktuelnu crnogorsku državnu zastavu. A još manje je čudno kad „Crnogorska kulturna mreža“ za Dan državnosti Crnoj Gori pokloni guslarsku pjesmu „21. maj“ u kojoj četiri stiha glase: “Tragom naše viteške prošlosti, Država smo građanske svijesti, Zato ćemo postati što prije, I članica Evropske unije“. I tematika i leksika koje se baš uklapaju u klasični model epske deseteračke narodne pjesme, nema što. O Vučićevim teatralnim egzibicijama u Srbiji suvišno je već i govoriti.

Na kraju: aktuelno stanje civilizacije u kojoj živimo ne treba shvatati u tragičnom ključu. Sve na svijetu odvajkada ima svoj početak, uspon, opadanje i kraj, pa i kulture. „Propast Zapada“, između ostalog, uči nas i tom - za nas pripadnike jedne civilizacije površnog i primitivnog hedonizma - (nažalost) zaboravljenom znanju: prolaznost je neumoljiva konstanta kojoj se uzaludno opirati. A nestajanje i smrt - bilo ljudske individue koja je prošla pun ciklus života bilo jedne kulture - nisu tragedija, nego prirodno zaokruženje jedne - manje ili više uspjele i kreativne-humane avanture pod kapom nebeskom.

Autor je profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju