VIŠE OD RIJEČi

Obilježje

To je nevolja: kada je vlast ovdašnja najmanje jednom nesumnjivo koristila metod dobrovoljaca, zašto bi bilo ko vjerovao da i svaki sljedeći put nije isto tako

10535 pregleda 27 komentar(a)
Spomenik na Ravnom lazu, Foto: Građanska alijansa
Spomenik na Ravnom lazu, Foto: Građanska alijansa

Čak i nešto tako elementarno, kao što je odnos prema spomenicima, ovdje i danas, može biti povod za nevjerovatnu konfuziju i sulude nesporazume. Mržnju, ne samo retroaktivnu... Kao i nevjerovatno nevaspitanje, nepristojnost. Sve to možete prepoznati u ovakvim prilikama kao neki ponavljajući motiv. Iznad ideologije, nacije, religije - to je prije stvar mentaliteta.

Zašto je to tako? Sa jedne strane imali ste odmah, jasno i nedvosmisleno portretisanje krivca, iako se još nije znalo ko je on (premda, istini za volju, taj psiho-portret i nije bilo teško napraviti), dok je druga strana jednako sigurna bila da je jedini krivac zapravo prva strana, koja je događaj, navodno izrežirala. Sve to dok javnost još i ne zna ko je krivac.

Policija je, ipak, po svemu sudeći, pronašla krivca. Ali, u današnjoj CG to ne umanjuje nužno postojeću javnu konfuziju. To je nevolja: kada je vlast ovdašnja najmanje jednom nesumnjivo koristila metod dobrovoljaca, zašto bi bilo ko vjerovao da i svaki sljedeći put nije isto tako. Ovdašnji državnici to ne shvataju: u jednom kompromitovan sistem nije lako vratiti povjerenje. Sve te igre i igrice imaju svoju cijenu. Ali, onaj koji misli od danas do sjutra, toga obično i nije svjestan.

Spomen obilježje koje je, po tvrdnjama policije, izazvalo gnjev mladog čovjeka, posvećeno je jednom specifičnom istorijskom trenutku. Tu je 1941. donesena odluka o ustanku protiv fašista. Nije ni ta priča jednostavna kao u čitanci. Iako smo se ponosili nekim republičkim danima ustanaka, znalo se što je tu original... a što su kopije. Ustanak 13. jula u Crnoj Gori znatno je nadmašio realnu tadašnju moć komunističke partije - bio je to zaista opštenarodni ustanak. Drugdje su pojedini lokalni incidenti ili drugarska sakupljanja u šumi uzeti kao datum ustanaka, ali, to, naprosto nije bilo tako… Ali, to je druga priča.

Nije Sartr pisao o Troinaestojulskom ustanku što ga je na to nagovorio neki političar ili kakav biznismen, kako to ide danas. Čovjek je bio oduševljen što je takvo što bilo moguće u Evropi koja je roptala pod nacističkom čizmom. Bio je to dokaz da istinska priroda Evrope nije ono o čemu su govorili nacistički mrakovi.

Kad smo već kod mrakova… Amfilohije i Milo, zapravo njihov nacionalno-politički tango, zajedno su stvorili ovakvu mržnju i pripadajuće likove, od ranih devedesetih do danas, uz nekoliko varijacija. Koliko god se danas gradio braniteljem antifašističkih vrijednosti u crnogorskoj istoriji (čak i da je sasvim iskren u tome), Đukanović je bio dio najuže ekipe koja je, prije tridesetak godina, delegitimisala upravo to i takvo nasljeđe. Čitajte o tim danima u knjizi akademika Rastodera i Novaka Adžića…

Ali, koga i zašto u Crnoj Gori toliko boli taj ustanak čak i danas? Koja značenja toga događaja posebno iritiraju mrzitelje? Što se i kome hoće kazati lomljenjem mermernih ploča sa imenima heroja? Vjerujem da onaj koji je to uradio za pola imena sa mermerne ploče u Ravnom Lazu i ne zna ko su. (Uzgred - i taj spisak je vrlo zanimljiv.)

Iz koje priče, pjesme, iz kakvog razgovora čovjeku padne na pamet - idem da lomim partizanske (ili bilo čije) spomenike? Kako se ulazi u tu vrstu mraka? Zašto su ovdašnji mrakovi i dalje za nekoga zavodljivi, i ko je tome krivac?

***

Iako rođen nakon rata, u ne manje dramatičnoj četrdeset osmoj, Momir Marković bio je jedan od posljednjih “partizana” u crnogorskoj literaturi… Ali i nepokolebljivi komita, uvijek. Pjesnik emancipacije i crnogorskog otpora, nepokolebljivi ljevičar, jedan od rijethih indipendentista koji se, kada je ta opcija pobijedila, nije predao sirenskom zovu poslušnosti i služenja Moći. I kada je pisao o vječitom crnogorskom ratovanju, Momir je bio prije svega - pjesnik. To je ostao do kraja. Sve to vrijedi pamtiti.