„Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti”, Meša Selimović
Krajem prošle godine Ministarstvo održivog razvoja i turizma raspisalo je konkurs za idejno arhitektonsko rješenje osnovne škole u Tološima. U Raspisu konkursa navedeno je da je njegov osnovni cilj da se „dobije najkvalitetnije idejno arhitektonsko rješenje objekta na osnovu parametara i preporuka datih od strane Raspisivača i Investitora (Ministarstva prosvjete op. a.), a preciziranih u Konkursnom zadatku“.
„Preciznost“ Konkursnog zadatka, ukazivala je međutim da je suština konkursa u nečem drugom. Traženo je da se škola projektuje kao dvosmjenska, za ukupno 1.200 učenika, sa maksimalnom površinom 6.900m2, a da se za drugu fazu izgradnje projektuje dodatnih 1.785m2. Iz tolike površine objekta i šturog navođenja sadržaja druge faze (isključivo učioničkih), bilo je očigledno da stvarni cilj konkursa nije najbolje rješenje, već projekat mastodontske škole, u kojoj bi, samo u jednoj smjeni učilo preko 1.100 učenika.
Korisna nejasnoća u vezi sa drugom fazom izgradnje imala je za cilj da prikrije neupitnu potrebu da se u Tološima, naselju od preko 15.000 stanovnika, grade makar dvije škole. Takva potreba opravdana je urbanističkim normativima, prema kojima se osnovna škola planira na nivou stambene zajednice od 5.000 do 7.000 stanovnika.
Drugim riječima, cilj konkursa bio je da odgovori na apsurdno pitanje - kako u dva poteza smjestiti slona u frižider? „Frižider“ se u ovoj metafori odnosi na skromnu površinu raspoloživog zemljišta od svega 1.6ha, koja bi za megalomanski zamišljenu školu morala biti jedan i po put veća. Tako propisuje Pravilnik o bližim uslovima za osnivanje ustanova u oblasti obrazovanja i vaspitanja, kojeg su svi učesnici na konkursu bili dužni da se pridržavaju.
Prema ovom Pravilniku, minimalna površina zemljišta osnovne škole, bez zemljišta za objekat, pristupe i staze, mora biti „najmanje 20m2 po učeniku u jednoj smjeni“, a ako taj normativ nije zadovoljen, onda nije ispunjen ni elementarni uslov za osnivanje škole (Član 46 Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju).
Ovakvom postavkom učesnici konkursa dovedeni su u nedoumicu - da li da poštuju Zakon i propise, tako što će objekat prilagoditi kapacitetima parcela i neće projektovati do maksimalne zadate površine, ili da ih prekrše kako bi dobili što veći broj učionica? Ispostavilo se da žiri nije imao dilemu da je drugi izbor pravi.
Od pet nagrađenih radova, tri su ostvarila odnos od 11-12m2 školskog zemljišta po učeniku, a propisani minimum od 20m2 ne zadovoljavaju čak ni u slučaju minimalnog stepena iskorišćenosti školskog prostora od 70%, definisanog u relevantnoj stručnoj literaturi.
Osim ovog grubog kršenja Zakona, žiri je nagradio i neispunjavanje drugih propozicija konkursa. Posebno je cijenio prekoračenje regulacionih linija i indeksa zauzetosti, izostanak obaveznih sadržaja propisanih Pravilnikom (zajedničkih prostora za učionice prvog razreda, kabineta za individualni rad i nastavna sredstva, centralne garderobe za djecu nižeg uzrasta, male fiskulturne sale), kao i podkapacitiranost zbornice i biblioteke.
Pri ocjenjivanju ispunjenosti ekoloških kriterijuma autorski koncepti su nagrađivani proporcionalno njihovoj brutalnosti prema šezdesetogodišnjim četinarima, uz olako prihvatanje „argumenta“ da je njihovo presađivanje „tehnički moguće“.
Nepoučen iskustvom „barskih čempresa“, žiri je za uklanjanje 60 stabala dodjeljivao 10, a za uklanjanje 80 stabala 13 od maksimalnih 15 bodova, uprkos preporuci iz Urbanističko-tehničkih uslova da „prirodno zelenilo očuvano u vidu masiva i pojedinačna reprezentativna stabla treba da čine okosnicu zelenog fonda budućih projektnih rješenja“.
Žiriju nije promaklo da nagradi i elementarno nepoznavanje obrazovnog programa osnovne škole ispoljeno u pojedinim radovima kroz nedozvoljenu izmiješanost učionica za nastavu I ciklusa sa učionicama II i III ciklusa, izostanak posebnog ulaza za I ciklus, neracionalne pozicije i dužinu komunikacija, nepropisnu udaljenost toaleta od učionica i izrazito nepovoljnu orijentaciju učionica i terena na otvorenom.
Na Žalbu u kojoj su nepravilnosti u odluci žirija detaljno obrazložene, nije odgovorio nijedan od članova. Bilo bi suvišno objašnjavati koliko je takav žiri, nesposoban da uoči elementarne greške, bio kompetentan da ocjenjuje suptilnije aspekte projekata koji se odnose na prostornost, formu, estetske kvalitete, programsku inovativnost i njihov ukupni emancipatorski potencijal.
Odgovornost za ovakvo žiriranje pripada i glavnom državnom arhitekti koji je, kao ovlašćeno lice Raspisivača, imao da brine o njegovoj zakonitosti, a koji je po Zakonu o planiranju prostora i izgradnji objekata nadležan i za „obezbjeđenje i promociju najbolje prakse u oblasti urbanizma i arhitekture“.
Prema Pravilniku o načinu i postupku raspisivanja i sprovođenja javnog konkursa za idejno arhitektonsko rješenje, dužnost gospodina glavnog drđavnog arhitekte bila je da organizuje javnu izložbu radova u trajanju od najmanje 7 dana i da iste objavi na internet stranici Raspisivača. Uz krajnji napor i pritisak učesnika konkursa, gospodin glavni državni arhitekta je stručnu javnost udostojio zakašnjelim objavljivanjem radova na internet stranici MORT-a.
Na inicijativu natpolovične većine učesnika da se izložba upriliči uz prisustvo žirija, koji bi svojom erudicijom opravdao rezultate, odgovorio je lamentom o ograničenosti kadrovskih kapaciteta ministarstva, prostora, vremena i sredstava, uz obećanje da će do izložbe ipak doći.
Ovo obećanje nije ispunio do danas, uprkos činjenici što je izložba obavezna i što je za organizaciju konkursa, troškove žirija i izvjestilaca opredijeljeno 15.000 eura. S obzirom da su autori prvonagrađenog rada bili obavezni da dokumentaciju sa dopunama i korekcijama u skladu sa preporukama žirija dostave najkasnije do 11. marta, a da je epidemija korona virusa u Crnoj Gori proglašena 26. marta, nije postojao ni jedan razlog da izložba ne bude organizovana.
Da u pitanju nije izolovan slučaj nezakonitosti i neprofesionalnosti svjedoči i primjer Konkursa za vrtić u Bloku VI. Krajem prošle godine Sud je MORT-u naložio da diskvalifikuje dva prvoplasirana rada i ponovi žiriranje. I pored toga, glavni projekat vrtića urađen je prema prvonagrađenom radu, a Uprava javnih radova nedavno je donijela Odluku o dodjeli ugovora za njegovu izgradnju.
Ostaje pitanje zašto Ministarstvo održivog razvoja i turizma u jeku društvenog dijaloga o evropskim vrijednostima istrajava na praksi nezakonitog i nestručnog raspisivanja i sprovođenja arhitektonskih konkursa i zašto čini sve da arhitektura ne bude predmet tog dijaloga.
Da li ova institucija svjesno njeguje imidž birokratskog Levijatana u čijem se neznanju i nemaru obezvrjeđuju ideje i mukotrpni rad arhitekata? I da li će preduzeti bilo šta da diskreditovani institut arhitektonskog konkursa oporavi i učini onim što on treba da bude - praznik arhitekture na dobro svih?
Konačno, u čemu je interes MORT-a da uskraćuje debatu o važnoj temi - u kom pravcu ide arhitektura školskih i drugih javnih objekata u našoj zemlji i šta činimo da je učinimo boljom?
Autor teksta je koautor otkupljenog rada na Konkursu za osnovnu školu u Tološima
Bonus video:
