ZAPISI SA UŠĆA

Zagrebačka ljubavna nit

Taj grad ne doživljavam kao turista ili stranac. Ništa od čednog pogleda, blaženog neznanja, od slatkog približavanja neznanom mjestu na kojem vas čeka sto hedonističkih čuda, obećanih u klipovima turističkih agencija

3247 pregleda 0 komentar(a)
Zagreb, Foto: Dragoslav Dedović
Zagreb, Foto: Dragoslav Dedović

U grad se uputim obično sa Glavnog kolodvora prema parku Zrinjevac. Volim da laganom šetnjom stignem do Trga bana Jelačića. Moj cilj je da zakoračim u Ilicu jer se tamo zbog porodične priče sa majčine strane vraćam pomalo samom sebi. Iz grada odlazim sjetan, jer Zagreb nikada ne pokazuje ni trag namjere da u meni prepozna dio sebe. Moja putovanja u glavni grad Hrvatske bila su prevashodno putovanja u majčinu prošlost.

Rođena Zagrepčanka

Tek sada shvatam koliko je mojoj majci apsurdno moralo zazvučati to kada sam je jednom u bosanskoj kasabi gdje je učiteljevala nazvao rođenom Zagrepčankom. Jer od te kasabe i našeg života u njoj Zagreb je zaista bio jako, jako daleko. Ipak, to što sam izrekao bila je neoboriva činjenica - ona je rođena u Ilici maja 1932. Te godine je Hajzenberg dobio Nobelovu nagradu za fiziku, a za književnost je ona pripala Džonu Golsvordiju. Majčini vršnjaci su bili Džoni Keš, Elizabet Tejlor i Andrej Tarkovski. Stjepan Radić je na dan njenog rođenja već bio mrtav, kralj Aleksandar još uvijek živ, Hitleru je potrebno još samo osam mjeseci da prigrabi vlast.

Majčin otac Rodoljub Bunić, šabački gimnazijalac, rodom iz Donjeg Milanovca, došao je u Zagreb, pretpostavljam kao vojni stipendista, da studira veterinu. Po diplomiranju 1930. čekao ga je oficirski čin pri kraljevskim ergelama. I ljubav sa rođenom Zagrepčankom, Anom Ilej - iza tog u Titovoj Jugoslaviji slovenizovanog načina pisanja djevojačkog prezimena moje bake krije se italijansko prezime De Illey. Njeni preci po ocu, Italijani iz Senja ponijeli su ga za Zagreb. Ana je, sudeći po krštenici, rođena u Tomićevoj, ulici koja od Ilice vodi do Uspinjače - lifta-žičare s kojom se turisti penju na Gornji grad. Krštena je preko puta Sabora u Crkvi Svetog Marka jednoj od najstarijih građevina u Zagrebu čiji je heraldički ukrašeni krov simbol Hrvatske.

Ana i Rodoljub su se vjenčali u Preobraženjskoj crkvi na nekoliko koraka od Ilice. Ona je formalno postala pravoslavka pošto ni tadašnji običaji ni crkveni zakoni nisu predviđali multikonfesionalni brak.

Majčin grad

Ana je voljela da se potpisuje kao Anetta. Ona i Rodoljub su živjeli na samom početku Ilice u prostranom stanu. Tu, u svom rodnom gradu, Ana je rodila dvoje djece - moju majku Maru i njenog brata Dušana. Djeca su krštena u obližnjoj Preobraženskoj crkvi. O tim godinama u poprilično imućnoj oficirskoj porodici majka je nerado pričala. Ne zato što nije voljela taj dio svog života. Već zbog toga jer je ono što je uslijedilo u ratu bilo toliko mučno - ostala je siroče - pa bi sjećanje na blagostanje i uređenost tog svijeta bilo odveć bolno. Posljednjih nekoliko godina pred njenu smrt uspio sam da iz nje izvučem nekoliko zagrebačkih slika.

Rodoljub nikada nije vikao. Ipak su djeca, kada bi se pojavio u uniformi i sa sabljom, utihnula. Brkatog, suvonjavog oficira užagrenog pogleda doživljavali su ga kao strogog. Ali kada bi pomalo pripit dolazio iz oficirskog kluba ili neke od zagrebačkih pivnica, ljubio bi Anu i djecu - Dođi meni, Anjuška. Pisao je jesenjinovske pjesme, ćiriličnim krasnopisom. Majka se sjećala finog rublja, lijepog nakita, japanskog servisa za čaj Sacuma, škripavih podova i posilnog vojnika koji je cijepao drva i išao u nabavku.

Sve ovo mi iskrsava pred očima kada šetam Zagrebom. Nije da radim samo to. Odem do Tkalčićeve - zagrebačke Skadarlije - da nešto pregrizem. Ili do „Pivovare Medvjedgrad“ nadomak Matice hrvatske na najbolje pivo u gradu. Kafu popijem u Kavkazu.

foto: Dragoslav Dedović

Ipak se, dok se muvam centrom, obavezno sjetim da je između katoličke crkve na Gornjem gradu i pravoslavne, dolje kod Ilice, razapeta nit ljubavi moje babe i mog dede. Mnogi misle da ona ne postoji, da je nemoguća. Ali ja je imam u sebi živu - ja sam ta nit.

Lončarska cesta

Glavna zagrebačka ulica je dobila ime prema potoku uz koji su još prije nekoliko stotina godina živjeli grnčari. Oni su iz korita potoka vadili ilovaču - il - da bi od nje pravili grnčariju, prije svega lonce. Pa su tako nazvali i svoju ulicu. Ona se najprije zvala Lončarska cesta. A potom Ilica. Tokom posljednja dva vijeka razvila se u reprezentativni dio Zagreba.

foto: Dragoslav Dedović

Iz Zagreba sam krajem sedamdesetih, sa jednodnevne gimnazijske ekskurzije, donio ploču filmskom muzikom iz Groznice subotnje večeri. Još uvijek sam bio dijete koje reaguje na svjetlucavo obećanje iz bruklinske diskoteke. Taj sladunjavi pop zvuk nije mi ostao jedini muzički mladalački grijeh. O, Ana, tugo mojih dana, pjevao je promuklim glasom na svim radio stanicama Vlado Kalember, basista zagrebačke pop grupe Srebrna Krila, izmamljujući uzdah gimnazijalki i zavist gimnazijalaca. To se pretvorilo u ekskurzijski hit. Novopečeni tuzlanski gimnazijalci, nagomilani na zadnjim sjedištima autobusa, predvođeni Vasinom gitarom, ponavljali su taj refren do iznemoglosti na noćnom povratku iz Zagreba. Dugo nisam povezao to urlanje nadobudnih pubertetlija bez sluha i moju porodičnu priču. Naknadno bolje povezujem stvari. Majka je često bila tužna kada bi pomislila na svoju majku, Anu. I ja sam bio tužan jer je nikada nisam upoznao. To je valjda ta Ana o kojoj sam i ja pjevao, nakon što sam prvi put vidio njen Zagreb.

Borongajska godina

Onda je došla Azra i oduvala iz mojeg muzičkog ukusa svaku vrstu pop-sladunjavosti. „Kada Zagreb izranja iz sna…/Nudim ti popljuvane gradske ulice/Filingranski pločnici/za šljakere koji piju kao pesi/osjećam da lutam kroz terase svijesti…“ Džonijev Zagreb je bio uzbudljiviji od svih ostalih gradova u Jugoslaviji, jer ga je on opjevao u jedinstvenoj kombinaciji iskonskog rok-bijesa, lirike, sevdaha i falširanja.

foto: Dragoslav Dedović

Ali Zagreb u koji sam ja došao poslije gimnazije nije bio taj. Kasarna Borongaj je za nekog poput mene bila odlična pacifistička škola. Poslije prvih nedjelja očajanja našao sam odličnu razbribrigu - udružio sam se sa Milošem iz Bijelog Polja i skoro svake noći u trenerci bježao preko žice. Kada se ne bismo napijali po obližnjim krčmama u kojima su bosanski šoferi plaćali vojsci turu za turom, naprosto bih hodao Dubravom, zavirujući u radnje sa novim pločama i u lica djevojaka.

U Lisinskom sam gledao rok operu „Zelenokosa“. Te godine sam saznao da je rođeni stric moje majke, Rodoljubov mlađi brat, živ i zdrav, da je bio vojni pilot i da uživa u zagrebačkoj mirovini. Jednom sam otišao na ručak, njegova supruga Anđelka je lijepo kuvala. Nisam ga pitao, a sada mi je žao, o dedi, o Aneti, o Donjem Milanovcu. On je sa svojom Zagrepčankom imao djecu - moje bliske rođake. Ali život nam nije namijenio rođačku bliskost.

Odbačeno dijete

Sestra je 1994. poslije dvije godine rata izašla iz Bosne i pošla meni za Njemačku - preko Zagreba. Tada je boravila neko vrijeme kod brata našeg dede. Majka je ostala u Tuzli da sačeka kraj rata i da se vrati u svoj granatirani stan. Sestra je za nju pokušala da dobije hrvatsku putovnicu, kako bi lakše saobraćala do Njemačke. U Zagrebu je izvadila Anin rodni list i krštenicu, majčin rodni list, uredno spakovala dokumentaciju dviju rođenih Zagrepčanki. I otišla da traži državljanstvo za majku. Rekli su joj da fali dokaz da se neko njen izjasnio kao Hrvat. Bez toga nema državljanstva, pa ni pasoša. Ius sanguinis - tribalno poimanje države kao pravnog poklopca za ekskluzivnu etniju, ispriječilo se želji davnašnjeg ratnog siročeta da mu rodni grad bude pribježište. Majka nije bila Hrvatica već Jugoslovenka sa simpatijama prema Bosni. Ionako je sa stanovišta činovnika mlade hrvatske države Mara bila opskrbljena - pogrešnom konfesijom u krštenici. Nije bilo papira koji bi zadovoljio žeđ za fikcijom srodne krvi. Majka je bila samo - rođena Zagrepčanka.

O tim danima ostavio sam zapis:

PREIMENOVANJE ULICE PREOBRAŽENSKE U ULICU MARE BUNIĆ

Vraćam ti žensko dete rođeno u Ilici, na broju osam ili deset, hiljadudevetstotridesetidruge.

Vraćam ti dete kršteno na Cvjetnom trgu, dete kojem majka umire modrooka, nebooka majka što priziva more senjsko i svoga oca (Aleksander Franjo De Illey) i umire Ana i šapuće - kćeri, čuvaj svojeg brata.

Siroče ti vraćam ostavljeno na kraju južne pruge, u rasturenoj Srbiji kod Ćuprije četrdeset četvrte, da ga upoznaš, svibanjsko tvoje dete, tužnog, nepomičnog lica i starih ruku u kojima šuška potvrda o kupljenoj parceli na Ateističkom groblju, tamo iza Usore, u Bosni.

Vraćam ti čedo tvoje lišeno putovnice.

Nadvij se nad Maru o kojoj ništa ne znaš, primi je u krilo, Zagrebe, grade, bruko roditeljska.

***

foto: Dragoslav Dedović

Eto, ja zaista ne mogu da dođem u ovaj grad kao turista ili kao stranac. I sljedeći put ću da prošetam do Ilice - nadam se da će građevine ranjene u zemljotresu biti izvidane.

Tražiću kao i uvijek onu ljubavnu nit između dva zvonika, katoličkog na Gornjem gradu i pravoslavnog koji štrči iz Donjeg grada. I opet ću se zapitati: vidi li tu nit iko osim mene?