KOSMOS ISPOD SAČA

Zašto volimo Sanremo?

Sanremo je ozbiljan brend koji traje, i koji Italijani znaju i te kako da njeguju
64 pregleda 0 komentar(a)
Sanremo, San Remo, Foto: Beta-AP
Sanremo, San Remo, Foto: Beta-AP
Ažurirano: 01.02.2019. 05:55h

Ko god je gledao film Suburra, izvanrednog režisera Stefana Solima, ili komediju Moglie e marito koju potpisuje Simone Godano, neće biti uopšte iznenađen što je za jednog od voditelja Sanrema odabran vrhunski glumac Pjerfrančesko Favino. Šarmantan, duhovit i prije svega sposoban da iznese tako veliku odgovornost i zadatak, on je učinio da ovogodišnji Sanremo bude nešto između stand up šoua i divne predstave sa elementima mjuzikla. U svakom slučaju, spektakl.

Činjenica da nastupaju muzičari i pjevaju je zapravo ravnopravan dio festivala, jer sve se računa kao koncept, upravo zato jer je Sanremo više od pjesama u nizu, Sanremo je ozbiljan brend koji traje, i koji Italijani znaju i te kako da njeguju.

Omaž velikom pjevaču Serđu Endrigu dat je na način što su jedan od voditelja i takođe kantautor Klaudio Baljoni i trio Il Volo otpjevali Endrigovu čuvenu pjesmu „Canzone per te“ sa kojom je on osvojio  Sanremo  daleko 1968. godine. Otpjevali su je od srca, iz dubine duše, u slavu Serđa i Sanrema. Pravi primjer kako se istinski njeguje tradicija, ističući ono najbolje, stvarajući kontinuitet.

Bend Lo Stato Sociale nastup je začinio pojavom plesnog para, dok je plesačica bila starija gospođa Paddy Jones, na tviteru odmah nazvana „la nonna ballerina“. Njena pojava na sceni bila je u slavu života, igre i zdravlja. Nikakav šok njena igra nije izazvala, već samo istinsko divljenje.

Cilj ovog teksta nije da poredim Sanremo sa našim kvazi-mediteranskim festivalima, jer je komparacija nemoguća i nije na mjestu. Dok sam gledao Sanremo prisjetio sam se godina u kojima je naša država bila pod sankcijama, a na tih nekoliko domaćih kanala mogli smo da uživamo u propagandi, demagogiji, ostrašćenosti i slikama rata. Tad, na sreću, iz Crne Gore mogao je da se gleda i RAI.

Ne mogu da zamislim djetinstvo bez Solletico emisije, i bez malog heroja koji se zvao Topo Gigio. Alternativa ratu i političarima (koji i dalje „vode“ nas) tada su bili nasmijani voditelji sa RAI.

Značaj tih nekoliko italijanskih kanala nemjerljiv je, jer je vedrina, slava života, umjetnost i ljepota bilo poptuno sklonjeno i nemoguće vidjeti na našim kanalima, osim ako nisu reprizirali emisije snimljene decenijama ranije.

Zarad svega navedenog, gledam Sanremo svake godine, jer zaista vrijedi.