KONTRA(PER)CEPCIJA

Gušim se

Slike kontrolisanog haosa mogu ubrzo biti zamjenjene slikom oružanih sukoba. Znaju li to svi akteri ovog nasilja. Ne ide na dobro dok je javnost skuvana žaba koja nije shvatila da se skuvala podgrijavanjem, svih ovih godina, sitnih čarki koje život znače svim našim nacionalizmima, šovinizmima

7669 pregleda 68 reakcija 1 komentar(a)
Ervina Dabižinović, Foto: Luka Zeković
Ervina Dabižinović, Foto: Luka Zeković

Neprijateljski prikaz Drugog, bilo da se radi o nacionalnom, vjerskom, rodnom, klasnom, rasnom, polnom portretu, sem huškačke politike pokazuje i stepen militarizacije društva u Crnoj Gori. Nisu u tom smislu iznenađujuće slike jučerašnjeg haosa iz Budve ili onih od prije nekoliko mjeseci, gdje je policijsko nasilje na snazi od kada traje hajdučija devedesetih.

Ovim slikama namećem sliku žena u brojkama koje po mjerenju za ovogodišnji indeks rodne ravnopravnosti na skali moći imaju udio: u političkoj moći koju ispituju zastupljenošću žena i muškaraca u nacionalnim parlamentima, Vladi i lokalnim skupštinama (44,7%); ekonomskoj moći koja je mjerena na osnovu rodne ravnoteže u donošenju ekonomskih odluka kroz udio žena i muškaraca u upravnim odborima najvećih nacionalnih registrovanih kompanija koje se kotiraju na berzama i nacionalne Centralne banke sa 31,8%; „društvena moć“ uključuje podatke o učešću žena i muškaraca u odlučivanju u organizacijama koje finansiraju istraživanja, medijima i sportu i iznosi 30,5%. Ove brojke nisu uporedive jer ne sadrže postotak žena koje čiste, peru, spremaju, podižu, brinu, vaspitavaju i vole što se drugačije zove neplaćeni kućni rad uz grupu koju nazivamo pojeftinjena radna snaga. Ove brojke pokazuju kolika je institucionalna laž kada se hoće reći da Crna Gora primjenjuje politike rodne ravnopravnosti. Kolika je laž da se Crna Gora bavi razvojem koji uključuje žene. Evo primjera kako je sistem orodnjen izbliza, ali i sa evropske daljine.

Ovako sumorne brojke ukazuju na pravljenje prostora za ratnu, vojnu i militantnu politiku koju možemo da vidimo na dnevnoj osnovi, a izražava se kao osjećaj da se gušimo. Prije svih neprijateljskih prikaza Drugog, stoji da se žene uvijek podrazumijevaju tj. da su najvažniji, najpotcjenjeniji, sa najmanje samopoštovanja, sa gomilom nemoći Drugi i da se od njih ne očekuje da preuzmu odgovornost u javnoj sferi taman onoliko koliko se očekuje da muškarci preuzmu odgovornost u privatnoj.

Slika iz Budve sa jučerašnjim dešavanjem u kojem smo ponovo svi samo posmatrači kontrolisanog haosa, u kojima se vidi kako se suprostavljeni muškarci potežu, čerupaju, psuju i uništavaju to malo laži koju zovu demokratskim procesima, do trenutka kada će ih oni koji ih predvode a najviše mrze sve oko sebe, pokazati koje su to nauke koje su podučavali svih ovih godina skrivajući svoja učešća u smrtima i rušenju u regionu, uvesti u opasavanje oružja i nastavak rata na našoj teritoriji. Slike kontrolisanog haosa mogu ubrzo biti zamjenjene slikom oružanih sukoba. Znaju li to svi akteri ovog nasilja. Ne ide na dobro dok je javnost skuvana žaba koja nije shvatila da se skuvala podgrijavanjem, svih ovih godina, sitnih čarki koje život znače svim našim nacionalizmima, šovinizmima...

Potpuno sam u tom svjetlu razumjela monolog višegodišnjeg premijera i predsjednika koji prelazi godinama iz jednog u drugi kabinet. Poslije sastanka sa onima koji ga zdušno podržavaju u tom njegovom tridesetgodišnjem radnom stažu na političkim funkcijama (a to će pisati u njegovoj radnoj knjižici da je ima stalno zaposlenje u dvije različite zgrade), osuo je kao i obično paljbu na one koji su za sada rekli da neće da podrže te planove svjesni konteksta u kojem se predlog za izbore hoće realizovati. Opozicija (njen najveći dio) nikako da shvati da način na koji djeluje najmanje ide u prilog građanskom portretu i da sve slijepe mrlje nacional šovinizma teško da su saprane sa njihovih dresova. Krhki dio demokratskog potencijala govori među ljudima ono što oni nikako da prepoznaju niti mogu da čuju. Odavno jedan glas poručuje Gušim se!!!

foto: Irancartoon.com

Ako smo prošle izbore imali sa „državnim udarom“ izazvanim spolja, kako će se sada kvalifikovati ovaj i ini udari iznutra kojeg politika DPS kreira prebacujući kao svaki put da nasilju sa njihove strane opozicija suprostavlja neodgovornost prema nacionalnim intresima. Ne znam što su nacionalni interesi svih ovih političkih igrača na aktuelnoj sceni.

Ne znam da li žene Crne Gore imaju nacionalne interese makar ne ovako predstavljene i od strane opozicije i pozicije! Znam jedino da se ženama ne piše dobro nikako. Voljela bih da svaka za sebe odgovori na par jednostavnih pitanja: Sa koliko novca rapolaže u ovom trenutku? Koje zaposlenje ima, a koje njenih članovi porodice? Da li je uopšte zaposlena? Da li su joj članovi porodice zaposleni? Koliko često može da preživi finansijski mjesečno? Radi li tri posla dnevno uz besplatni kući rad? A sada, koga od aktuelnih političkih aktera vidi kao aktera koji se bavi temom ovih pitanja. Odgovor je uzasavajući - NIKOGA. Između ovnova predvodnika koji svakim danom sve više bljuju mržnju jedni na drugog, a time i na one koji ih slijede, na prebrojavanje na špijune, izdajnike, i zločince teško da se možemo baviti bazičnom temom koja je od iznimne važnosti za fizičko i psihološko opstajanje - Samopoštovanje.

Gdje se može potražiti ovaj pojam u slikama koje sam predstavila u ovom tekstu? Da li u scenama policijskog nasilja u Budvi i nijemog posmatračkog odiona građanskog akademskog, aktivističkog, intelektualnog potencijala Crne Gore vidi razlika? Da li u ovim brojkama koje ukazuju da će loše stanje još dodatno da se pogorša prepoznaju gubitak narednih pedeset godina i sumorna lica svoje djece koja će postajati ljudi koji mrze sadašnjicu i budućnost u kojoj će se rađati njihova djeca sa sve manje bezbjednosti po bilo kom osnovu? Ili, da budem konkretnija, nećemo moći da dobacimo do 15. u mjesecu za hranu a ne da platimo račune, nećemo znati što se u ime nas odlučuje i da li su nam životi i životi naše djece dovedeni do pred zid kada se očekuje samo da se postroji bilo čiji vod i da krene ubijanje? Da li ćemo znati ko nam je odgovoran za takvo stanje? Kuda su nas uputile ove ekipe kojima smo dali podršku? Jesmo li i dalje nevidljive do te mjere da smo zanemarene a da nijedna od nas ne diže glas protiv? Da li smo mogle razviti samopoštovanje koje je najbolji oslonac za slobodu misli, govora i djelovanja u porodicama u kojim smo rođene, u obrazovanju i vaspitanju ove države, u porodicama koje smo formirale... u političkoj priči ove zemlje sa nasiljem i gubitkom politike volje? Treba li nam takvo što? Ne samo ženama, već i muškarcima u Crnoj Gori?

Od izbora do izbora gušimo se u podjednako lošem predlogu koji nam nude i jedni i drugi. Biramo između manjeg zla! Dokle?! Jesu li žene nacionalni interes bilo koje od strana koja nam život drži sve ove godne u stanju kontinuiranog gušenja. Čuje li bilo ko taj ropac ili ćemo u devetominutnom spektaklu policijskog nasilja još jednom priznati da su nacionalizam, rasizam, totalitarizam... samo normalno stanje stvari do nekog novog incidenta. Sa kim razmijeniti mišljenje predsjedniče/predsjednici? Čija je ponuda ženama jasna, otvorena i jednaka? Sudeći prema objavljenom indeksu rodne ravnopravnosti na osnovu podataka iz 2019, dakle prije pandemije kovid-19, mi smo davno nevidljive i zanemarene kao najveća društvena grupa i nama nije upućena ta ponuda ma o kojoj boji dresa da se radi. Gušim se!

Autorka je psihološkinja