Planet Zemlja je, naravno, ravna ploča. Svako drugo tumačenje je uostalom u raskoraku s učenjem Svetog pisma, koje, jadašta, valja shvatiti doslovno. Kao riječ Gospodnju. Stoga, ma što god da znanstvenici lupetali o silnim milijunima, Zemlja je stara šest tisuća godina, svi oblici današnjeg života nastali su odjednom, a Sunce, zvijezde i ostale nebeske tričarije poslije njih. Čovjek nikad nije stupio na Mjesec, a sve objavljene fotografije okrugle Zemlje čista su podvala. Naslikana ili fotošopirana. Kao i Darwinova lupetanja o evoluciji.
Ženi treba pljuska
Žene su, naravno, inferiornije muškarcima jer im hormoni u "one dane" divljaju; rodna ideologija koju perfidno propagira istanbulska konvencija globalna je zavjera da bi muškarci mogli nesmetano uhoditi žene po zahodima i garderobama, a one pak koristiti pisoare. Neposlušna supruga zaslužuje pljusku, seksualno zlostavljanje je izraz naklonosti i "ličko rukovanje", a ženi je ionako mjesto, kako veli stara švapska izreka, u Bermudskom trokutu "Kinder, küche, kirche"...
Od masturbacije zakržlja mozak jer, zna se, ona je "štetno zlorabljenje seksualnosti", homoseksualnost je grdna bolest koja se ipak može liječiti i u crkvi i u umobolnicama, a cijepljenje pak okidač za autizam, prikriveno čipiranje te globalan projekt smanjenja populacije.
Holokaust je, naravno, izmišljotina. Pače, još jedna velika prevara Židova koji su oduvijek drmali svijetom. Jasenovac nije bio ustaški logor smrti, već radni kamp sa zanimljivim kulturnim programom, na Bleiburgu su se našli svi "pošteni Hrvati" tražeći spas od azijatskih hordi i "crvene pošasti", a u Domovinskom ratu nije bilo ni jednog jedinog zločina. Jer branitelji ga, naravno, već po definiciji ni ne mogu počiniti.
Udbaši su jučer - danas - sutra svuda oko nas, a antifašisti izrodi koji mrze sve hrvatsko. S njima u istom društvu sjede sotonisti, jugonostalgičari, okorjeli komunjare, srbofili, narkorokeri, masoni, razni "judoškudaši" te - last but not least - ljudi gušteri, reptilijanci iliti drakonijanci...
Jesam li ga pretjerao? Nisam! U ove ili neke druge teorije koje su temeljito posvađane s logikom, znanošću i zdravim razumom, vjeruje lijepi broj Hrvata. A dokaznog materijala je kol'ko voliš. Ne samo na društvenim mrežama, u "postovima" koji pršte od govora mržnje i bedastoća svih vrsta, već i na mjestima gdje ih ne biste očekivali. Sa saborske govornice, u sakristijama i s propovjedaonica, na "okruglim stolovima" ili književnim promocijama. Svi oni garnirani mantričkim ponavljanjem jednih te istih "lažnih vijesti", "alternativnih istina" i opakih krivotvorina.
Glib je naša sudbina
Mogao bih sada nadugo i naširoko navoditi primjere brojnih katolibana ili ustašofila, okorjelih šovinista i antisemita čiji zlobni, mrziteljski ili samo glupi istupi prljaju javni i medijski prostor, no sličnih je stavova i s druge strane lažne ideološke bojišnice. Jer, kad saborski zastupnik populističke stranke koju mnogi drže "spasom za Hrvatsku" na svom Facebook profilu pokaže golemu radost zbog nečije smrti (konkretno Marijana Hanžekovića), nije li zaronio u istu septičku jamu u kojoj pliva onaj notorni svećenik koji se veselio smrti Slavka Goldsteina ili ljudsko smeće koje se nedavno radovalo zbog odlaska Predraga Lucića? A u njoj se - dao bih se kladiti - praćaka i tkogod od idiota koji su sa zluradim osmijehom dočekali vijest o bolesti hadezeovca Andre Krstulovića Opare.
Što je najgore, u svakom od ovih slučajeva naslađivanje tuđom smrću ili bolešću te mržnja kojom su ozračeni "do koske" nisu marginalni eksces, već očekivane pojave. U Hrvatskoj danas gotovo pa "normalne". Baš kao što će to biti i reakcije na ove retke jer, nimalo ne sumnjam, i ja eto guzouvlekački "branim" svoga "korporacijskog gazdu". Iako, kako reče Antonije u Shakespeareovu "Juliju Cezaru": "... Ja dođoh da pokopam Cezara, ne da ga slavim. Zlo što ljudi tvore živi i poslije njih, a dobro često s kostima njinim sahrani se; neka ovako bude i sa Cezarom..."
A mi i dalje rujemo po glibu. I u govnima.
Slavko Goldstein - vrhunski intelektualac, partizan, sjajan publicist i izdavač koji je zadužio hrvatsku kulturu te se u "ona vremena" usudio javno progovoriti o napuhanom broju žrtava Jasenovca - zato ovaj svijet napušta s etiketom mrskog antifašista i Židova kojem, znakovito, ni na komemoraciju nisu došli predstavnici državnog vrha.
Pisac, satiričar, moralna vertikala i novinar Predrag Lucić pokopan je kao "neprijatelj svega hrvatskoga" i odvratni feralovac kojem su i lijevi radikali zamjerili "izdaju" zbog katoličkog pogreba. Slojevita kulturna, politička i odvjetnička faca Marijan Hanžeković ispraćen je pak salvama uvreda kao "krvopija koji se obogatio na ovrhama". U nekom "podtekstu" ovih - i mnogih drugih - nalijepljenih etiketa, osim mržnje koja postaje sveprisutna, čuči i morbidan poriv za, makar posthumnu, osvetu svih naših mediokriteta koji baš nikad nisu podnosili druge i drugačije. One, bolje, pametnije i uspješnije; one čija glava živa ili mrtva strši iznad mediokritetskih "niskih vrhunaca". I gliba koji nam je postao sudbina.
Bonus video:
