VIŠE OD RIJEČi

Desant

Ljudi su opasne igračke. A Crna Gora opasno igralište

27411 pregleda 253 reakcija 48 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Savo Prelević
Ilustracija, Foto: Savo Prelević

Desant na zgradu opštine u Budvi. Dah hunte. Ovdašnji političari koji u mladosti žele da budu Če, u zrelosti obično postanu Pinoče. Možda je zbilja to bio samo “izlog”, pokazna vježba. Da znamo s kim imamo posla. I što nas sve može sačekati.

Intonacija je sasvim predizborna, na obje strane, to je jasno.

Ljudi su opasne igračke. A Crna Gora opasno igralište.

Ipak, cio događaj je imao unekoliko neobičnu dramatrgiju: nakon klimaksa sa suzavcem i batinama, stvar odlazi u nešto drugačijem pravcu. Sjutradan smo vidjeli obje garniture vlasti na radnom mjestu. Ali misle da ne treba ni jedni ni drugi da dolaze na posao. To zvuči pametno, ali koji je bio smisao cijele akcije? Ili se zamahuje i lijevo i desno, bez neke jasne ideje. Pogubljenost? Manir koji ne liči na DPS?

Obrnuta perspektiva - iz DPS su zgroženi kako je budvanska vlast na sve spremna da bi sačuvali fotelje… Podsjećaju da su oni mirno sišli sa vlasti.

To je, možda i ključni momenat. Silazak sa vlasti. Tragedija, a ne rutina. Smije li neko, nakon budvanskih slika i pomisliti kako bi izgledao silazak DPS sa državne vlasti?

Kod nas su ratovi i revolucije bili najčešći model promjene vlasti. Ko je ovdje uopšte mirno predao vlast? Ili čak uopšte predao vlast? Najbliže tome bio je pokojni Momir Bulatović. On je priznao poraz, ali je izvodio performans sa bacanjem ključa od predsjedništva u narod, ili nešto slično…

Zato moram da kandidujem, kako se to veli, jednu ideju. Iako će nekome, pretpostavljam zvučati neozbiljno, ili čak žovijalno, držim da bi je trebalo sasvim ozbiljno razmotriti.

Ovdje bi bilo ljekovito organizovati - kao državni projekat, jedino tako može uspjeti - jedno sedam-osam brzih promjena vlasti, ono, kao u hokeju, čitava postava van, postava unutra, na svaka tri mjeseca… Da, baš tako, i bez izbora - koji bi bili suspendovani na tri godine - ovakvi ionako ne znače ništa - nakon samo nekoliko godina bila bi Crna Gora uzorita demokratska sredina. Bar bi smjene vlasti izgledale toliko obično, kao smjena radnika u tržnom centru.

Valjda bi ta tri mjeseca bila dovoljno ograničavajući faktor da se ne dese koruptivna ukorjenjivanja na kakva smo navikli.

Zamislite kako bi to bilo dinamično - ne bi stigli jedni drugima da podvaljuju i podmeću. Možda je to baš prava mjera - ta tri mjeseca. Toliko na vlasti je sasvim dovoljno da tipičan cg političar postane podložan korupciji.

I najvažnije od svega - više nikada CG ne bi imala ni vlast ni opoziciju koje u istom statusu traju preko trideset godina. Tako da bi DPS padao dva puta godišnje (tada patriotski intelektualci gasnu), i isto toliko puta dolazio na vlast (patriotski intelektualci bujaju, kao proljeće). Vrlo brzo stvari bi postale dosadne i predvidljive. A CG srećna država.

Takođe, više niko ne bi morao da brani neodbranjivo, poput trećeg mandata. A to bi bilo veliko olakšanje za ovdašnje analitičare i političare. Nije li Pažinov načelni poziv da se sudije sami odreknu trećeg mandata stvar koja dirljivo precizno objašnjava kako funkciniše ova vlast: jaki dvorski igrači su nedodirljivi. Apelovati na njihovu savjest? Tek to djeluje uzaludno.

Vesna - “Tri mandata, pardon, tri livade, niđe lada nema” - Medenica, jedan je od neočekivanih “dobitnika” budvanske drame.

Njena priča o rolexu - njeno krajnje neubjedljivo objašnjenje (bolje da se nije vadila) - ostaće u debeloj ladovini, zahvaljujući medijskoj atraktivnosti desanta na Budvu. A šteta - jer, siguran sam da je to jedna od zanimljivih pričica o našem vremenu. Uzgred - markiza od Tri mandata bi sve glasine i nepovjerenje mogla jednostavno prekratiti: objavljivanjem serijskog broja svoga sata. Umjesto sentimentalnih storija, od sutkinje očekujete egzaktnost. Koja se, izgleda, kod nje naglo istanji, bar kada priča o broju mandata, livadama i satovima…