NEKO DRUGI

„Nova Jalta“ je Putinova pusta želja

Ni onda ni danas Rusija nije dijelila evropske liberalne vrijednosti. Ruska pravoslavna crkva i državna televizija vode boj protiv evropskog načela da je čovek, individua, mjera svih stvari. Umesto čovjeka, Kremlj nudi kolektivno „nešto“

4943 pregleda 0 komentar(a)
Vladimir Putin, Foto: AP Alexei Druzhinin
Vladimir Putin, Foto: AP Alexei Druzhinin

U odnosima Zapada i Rusije vlada hladna noć bez zvijezda. U noći se povjerenje teško pridobija. Ipak, upravo mišlju o povjerenju završava se obimni članak koji je Putin napisao povodom 75. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata. Tekst je pisan mjesecima, a njegov uzdržani stil i veoma miran ton nisu mi nesimpatični.

Putin recimo toplog srca piše o svojim roditeljima, koji su u ratu preživjeli blokadu Lenjingrada, piše kako je teško bilo preživjeti, i tu moram da se sjetim svoje bake i dede koji su istrajali i čudom pregrmeli blokadu istog grada. Ali, koliko ih nije izdržalo?

Istorija je carstvo mrtvih. Nema direktnog ulaza u to carstvo i sve što nam ostaje su tumačenja prošlosti. Iz Putinove vizure, zapadne zemlje su krive za rat. Posebno Poljskoj pripisuje negativnu ulogu. Da, Poljska između dva rata nikako nije bila bezgrešna i poljski predsjednik Pilsudski nije bio politički anđeo. Ali to ne opravdava to što su Poljaci posle rata dobili nametnuti režim koji su prezirali. U skladu sa tim, u Varšavi imaju sopstvenu vizuru. Tamo svim silama, baš kao i baltičke države, pokušavaju da spriječe novu Jaltu – novu podjelu interesnih sfera poput one posle Drugog svjetskog rata.

Minhenski sporazum iz 1938. je sramotna mrlja evropske istorije. Tu sam saglasan sa Putinom. Ali komunistički prevrat 1917. koji je zatro hrišćansku civilizaciju u Rusiji – takođe je sramotna mrlja istorije. Bez revolucije iz 1917. možda ne bi bilo onakvog Versajskog ugovora, možda ne bi bilo ni Drugog svjetskog rata, a za Adolfa Hitlera bi malo ko znao.

Putin piše da se Staljin nije ukaljao ličnim sastankom sa Hitlerom. Kao da lični susret sa Ribentropom u Moskvi i prijateljski sporazum sa Hitlerom nisu ukaljali sovjetskog vođu! Uostalom, Staljin je već bio toliko umrljan krvlju sopstvenog naroda, vojske i inteligencije da se dodatna fleka – razgovor sa Ribentropom, preko kojeg je Hitler poslao srdačne pozdrave – jedva mogla i primjetiti.

Za razliku od Putina, ne mislim da je pakt Hitlera i Staljina uz tajni dodatni protokol bio koristan za moju domovinu. Naprotiv. Bez tog dokumenta bi Hitler neprestano morao da se plaši rata na dva fronta. Ni onda ni danas Rusija nije dijelila evropske liberalne vrijednosti. Ruska pravoslavna crkva i državna televizija vode boj protiv evropskog načela da je čovek, individua, mjera svih stvari. Umesto čovjeka, Kremlj nudi kolektivno „nešto“.

Kada Putin piše ovakav „programski“ članak, onda očito osjeća potrebu da ga napiše. Kada se Putinovim očima gleda u prošlost, bolje se razume kakva budućnost očekuje Rusiju sa njenim „vječitim“ predsjednikom. Putinova ideja, koju razrađuje u tekstu, da se sastanu velike sile SAD, Velika Britanija, Francuska, Kina i Rusija, dobra je utoliko što je razgovor uvek bolji od prijetnji. Ali gdje je tu Evropska unija, posebno Njemačka? A ako se Evropa, sa njenim vrijednostima, ne dopada Putinu, ako se na ruskoj televiziji svakodnevno proklinju Sjedinjene Države – kakav bi to sastanak uopšte bio?

Koliko god Putin to želio, neće biti nove Jalte, pa ni naparfemisane, moderne i diplomatske. Razlike u vrijednostima ostaju. Ali dodajmo: odnosi u današnjoj Rusiji odvijaju se u sistemu privatne svojine. Iako je ruski kapitalizam prožet korupcijom, državnim uticajem i besramnim luksuzom visokih funkcionera – to je i dalje kapitalizam. Dakle, razlike postoje, a opet i ne postoje, što zna da razbjesni ruske nacionaliste. Dobro, Putin je napisao ponešto istinito. Ponešto je prećutao, poput rata sa Finskom. Dodao je ponešto lično i ponešto zvanično.

Bez obzira na Putina i njegov tekst, poklanjamo se sjećanju na pale u ratu. Poklanjamo se pred milionima koji su prerano ušli u carstvo mrtvih.