STAV

Od kad slavimo Vidovdan?

Spasovdan je bio spomen na Grahovačku bitku, a Vidovdan na Kosovsku…

15496 pregleda 495 reakcija 65 komentar(a)
Cetinjski manastir, Foto: Wikipedia.org
Cetinjski manastir, Foto: Wikipedia.org

Teza da je ”kosovsku misao” u Crnu Goru importovao Sima Sarajlija, tako što je ”zaveo” maloljetnog Njegoša, oduvjek mi se činila neodrživom. Čak djeluje ponižavajuće po naše pretke pretpostavka da su se sa ponosom kitili medaljom i postrojavali u rodoljubivom vojničkom redu na poljani - koje su, obje (i medalja i poljana) nosile ime nekog, njima stranog, i pri tom, nepostojećeg junaka - uvedenog u Crnu Goru, baš u njihovo vrijeme. To što su se moja djeca, do svog predškolskog uzrasta, oduševljavala podvizima izmišljenih heroja Supermena i Spajdermena - uzimam kao prirodnu pojavu. Ali da su mi preci vjerovali u izmišljotine, i da su za te izmišljotine polagali život - za tu priču ne dajem ni pet para. ‘Ajde što vrijeđa, nego je čista neistina.

Za razliku od izmišljotina, oduvijek su me intrigirale činjenice i nepobitni fakti naše crnogorske prošlosti. Među takve neospornosti spada i dvoglavi bijeli orao spuštenih krila - grb Crnojevića, koji veoma podsjeća na onaj nemanjićki. Tome bih dodao i svečarsku atmosferu u crnojevićkim pravoslavnim hramovima (koju možemo naslutiti iz onoga što je štampano u crnojevićkoj štampariji) - vezanu za osobitu proslavu svetih Nemanjića. Sveti Sava (Savindan) označen početnim crvenim slovom - u rangu Svetoga Jovana Krstitelja (Jovanjdan); na isti način i Sveti kralj Stefan Dečanski; a Sveti Simeon (Stefan Nemanja) označen sasvim crvenim slovima… Sve ćete to isto naći i u bogoslužbenim knjigama Božidara Vukovića Podgoričanina. Ali da ne bi bilo kako ”Amfilohijev pop” na silu spaja - Crnojeviće sa Nemanjićima i srpstvom, evo šta o tome kaže knjaz Nikola, ne u pjesmama, nego u zvaničnom proglasu 1895. godine u ”Glasu Crnogorca”:

„Nikola prvi, po milosti Božjoj knjaz i gospodar Crne Gore, naš slavne uspomene prethodnik, zetski gospodar Ivan Crnojević, osnovavši na Cetinju manastir kao stolicu zetskih mitropolita, obdario ga je raznim dobrima, među kojima se nalazi i veliki dio cetinjskog polja. Kroz zla vremena, što su prelećela iznad srpskog naroda, uništivši mu i trag državnog života, ova zadužbina Ivana Crnojevića, posljednjeg nezavisnog srpskog vladaoca, tako obilato obdarena, bila je u stanju da sačuva u neprekidnosti državnu misao, koju je u onoj olujini taj mudri srpski Vladaoc sklonio pod Orlov krš; i sem toga, da sačuva do naših dana jedinu episkopsku stolicu od onih, što je Sv. Sava podigao u srpskoj državi… Da manastir ovaj svoj godišnji prihod svake godine ulaže u kupovanje nepokretnih dobara u Našoj državi, kako bi tim svoju današnju imovinu umnožio, te i dalje u budućnosti mogao blagotvorno djelovati u oblasti Svete Pravoslavne Crkve i srpskog naroda. Ovijem najsvečanije potvrđujemo manastiru pravo svojine zemljišta, na kom se cetinjska varoš, Naša Prestonica, podiže, te dajemo svakome na znanje, da ovo zemljište ostaje za sva iduća vremena u isključivoj svojini Cetinjskog manastira sveto i neprikosnoveno…”

Priznajem, ovaj sam knjažev proglas već jednom citirao ovdje, ali ne smeta da ponovim. Ne zbog toga da bih nekoga savremenog Crnogorca ubjeđivao da prihvati srpski identitet (Bože sačuvaj!), nego da bih ja, izvorni Crnogorac ”sa dna kace”, objasnio drugima, kako moj srpski identitet nije - izdaja!

Nego, počeh oko Sime Sarajlije. On jeste bitno nadahnuo mladog Njegoša, ali ne toliko srpstvom i Kosovom, koliko poezijom uopšte. A o prednjegoševskom Kosovu u Crnoj Gori govore ugledni pisci poput Ljube Nenadovića i nobelovca Iva Andrića, ali i brojni zapisi pismenih Crnogoraca. U svom pismu ”Poštovanim knezovima i starješinama crnogorskim” iz 1714. vladika Danilo Šćepčev će, između ostalog, reći:

”Bila bi mi draga smrt da ste htjeli da svi skupa slavno i časno poginemo, kao što su to uradili knez Lazar i Miloš Kobilić, koji ubi cara na Kosovu i poginu sa svojim gospodarem i sa njihovih sedam hiljada boraca - što nas Crnogorce dovelo u ove krše - ostavivši poslije smrti vječnu slavu… ”

Ovaj zapis, nastao među nama prije više od 300 godina jasno potvrđuje identitet ”kosovskog zbjega” kod Crnogoraca, o kome lijepo pjeva Njegoš, i o kome, naizust, do danas pamti predanje, svaka cucka kuća.

Ni vladika Vasilije Petrović a ni samo vrijeme u kome je on živio, ne mogu se pohvaliti napretkom ozbiljne ovdašnje istoriografije, ali njegova ”Istorija Crne Gore” napisana 1754, kao propagandno štivo pred ruskim dvorom - puno toga nam govori. Iako vrvi od autorskih proizvoljnosti i istorijskih netačnosti, ovaj spomenik naše novovjekovne pismenosti jasno pokazuje notornu činjenicu: prisustvo kulta kosovskih junaka u Crnoj Gori - mnogo prije Njegoša. Opis drame kosovskog boja zauzima (i količinom teksta i pozicijom u kompoziciji) centralno mjesto u Vasilijevoj crnogorskoj istoriji. A da ne pominjem da se ovo štivo završava popisom srpskih arhijereja - u koje sebe ubraja i autor, i da ne dodajem da pored ove ”Istorije Crne Gore” književni rad vladike Vasilija bilježi i jednu lijepu ”Odu (himnu) Nemanji”.

Ovaj osvrt na prednjegoševski kosovski kult u Crnoj Gori završiću sa najboljim među nama. Sve što možemo pročitati u Njegoševom ”Gorskom vijencu” kao poetsku temu vezanu za Kosovo, Lazara, Miloša i Vuka - sve je to prije njega opjevao Sveti Petar Cetinjski u svojim pjesmama. To nema njegoševsku genijalnost ni umjetničku visinu - ali je jasno da su Obilić i Branković, kao inspiracija, prisutni u Cetinjskom manastiru i prije Sarajlije!

Kada Nikola pjeva: ”Sva znamenja ispod Šare (misli na kosovske crkve i manastire), sva znamenja i svetinje, Skupljena su pod Lovćenom, među nama na Cetinje”, on onda samo stavlja u poetsku formu ono što je Sveti Petar Cetinjski pisao Crnogorcima i Brđanima 1822. za Pećku Patrijaršiju, da je ona „Srpska crkva svega slavenosrpskoga naroda i mati svijeh srpskijeh crkavah, u koju su patrijari naši stojali i koju su cari naši ogradili“.

Eto baš zato, što kosovski zavjet i kult kosovskih, srpskih svetaca nije bio uvezen sa strane, nego autentično crnogorsko osjećanje - Zakon o parohijskom sveštentvu iz 1909. Knjaževine Crne Gore nalaže sveštenicima, kao obavezu, ”da vrše parastos izginulijem borcima za vjeru i otadžbinu na Spasov-dan i Vidov-dan svake godine”. Spasovdan je bio spomen na Grahovačku bitku, a Vidovdan na Kosovsku…

Autor je rektor Cetinjske bogoslovije