STAV

Crna Gora (ne)pročitana priča

Hoće li savjest i moral nadvladati suludo i nemoralno? A sve što je potrebno je samo jedna, ali bitna promjena. Pa uradimo to...! Pobijedimo stereotipe! Pobijedimo sami sebe! Više je nego jednostavno

12134 pregleda 128 reakcija 16 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Screenshot
Ilustracija, Foto: Screenshot

Svaka predstava, pa i ova, moraće da se završi. Bez obzira što je trajala, ne tri čina, nego tri decenije. Oteglo se, iako se svojski zalagalo na fabuli i likovima, ipak smo se umorili. A bilo je svega, i velike i male države... i dobrih i loših momaka. Nadasve, domaćih i stranih neprijatelja, a pogotovu izdajnika svake fele, boje i nacije.

Sada, dok se zavjesa lagano spušta, završnica je najbitnija. Konac djelo krasi. Sve se ubrzava, pojačava, kulminira... I ide ka velikom prasku, koji može biti teška završnica, ili još teži početak. Slobodi i pravdi se mora stremiti, ali ni cijena se ne smije previdjeti.

Jesmo li išta naučili? Ima li nataložene mudrosti? Ili ćemo ponovo, svojski, požrtvovano jedni po drugima. Vidimo li koliko malo fali i da smo na ivici. Ako se sad ne zaustavimo, bojim se biće kasno! Posle će nam biti sasvim nebitno ko je prvi počeo, a ko je sramno završio. To će pokušati da nam, na zgaristu naših života i prostora, objasni neki visoki izaslanik EU. Normalno, uz iskazanu želju za naš što brzi evropski i demokratski oporavak. A nama više neće biti do tog oporavka, a i zašto bi? Prijatelja više neće biti, pokriće ih čemer i tuga. Posao više neće postojati, jer ga više niko i neće plaćati, jer neće imati odakle.

Djeca će otići tamo negdje daleko od nas, da bi bila srećna kod njih tamo drugih... Čekaju nas puste ulice bez ljudi, pune bijelih džipova sa plavim zastavicama punim zvjezdica. Iz njih će nas ravnodušno posmatrati neki uniformisani ljudi bez mimike na licu sa obaveznim Ray-Ban naočarima za sunce, bez želje da nas u oči pogledaju, a još manje da nas čuju šta pričamo. A mi ćemo očajnički i gubitnički da objašnjavamo, tamo njima, kako smo bez zemlje ostali, jer su nam je oni bez duše oteli. A ko je u toj priči bez zemlje, a ko bez duše? Nesvjesni da smo i jedni i drugi ostali bez svega, a pogotovo onoga što nas je kroz vjekove jednim i u jedno sagradilo. A oni će nas posmatrati i osmjehivati se... Čemu? Pustoš, beznađe...

Jesmo li to zaslužili, hoćemo li na tu stranu? Hoće li savjest i moral nadvladati suludo i nemoralno? A sve što je potrebno je samo jedna, ali bitna promjena. Pa uradimo to...! Pobijedimo stereotipe! Pobijedimo sami sebe! Više je nego jednostavno! Olovkom zaokružimo bilo kog samo ne pustahije, koje bi rado režirale gore napisani scenario! Ako već prema sebi nismo imali obzira sve ove godine, imajmo ga prema našoj djeci. Zato ovog puta birajmo za i zbog njih! Zajedno! Za njihovu budućnost! U suprotnom, ostaćemo zaboravljena balkanska provincija, gdje ni pisma više neće stizati!

Autor je predsjednik Saveza građana CIVIS