ZAPISI SA UŠĆA

Vlasinsko jezero - rika mrtvog bika

Ima ovdje simpatične životnosti. Ali kada čovjek pomisli šta bi jezero pod srećnijim okolnostiima moglo biti, ili čak šta je jednom bilo, sadašnje stanje je tužna ljepota čiji je procvat obećan, a nikada do kraja ostvaren

8737 pregleda 52 reakcija 4 komentar(a)
Bandera u vodi, Foto: D. Dedović
Bandera u vodi, Foto: D. Dedović

Grdeličkom klisurom uputili smo se ka jugu. Poprilično praznim auto-putem stižemo do Vladičinog Hana i isključujemo se u pravcu Surdulice. U samoj varoši Vladičin Han prođemo ispod mosta „Vrla“, koji su mediji skloni naprednjačkim građevinskim podvizima već nazvali „ponosom Srbije“.

Strminom u visinu

Građevina je zaista monumentalna. Prolazimo ispod jednog od 13 stubova, do vrha je nekih šezdesetak metara. Varoš Vladičin Han je dobila drugi dio imena, ili ako hoćete prezime, po smještaju za karavane koji je sredinom XIX vijeka izgradio grčki bjegunac od Turaka Stefanos Stefanopulus. A Vladičin? To je od “vladika”, po skopskom mitropolitu Pajsiju koji je kasnije kupio han. Sudeći po ovome što vidim kroz prozor automobila, ovdje dolje još traje troma tranzicija iz prošlog milenijuma, a gore, na mostu, mnogo spratova iznad nas, već caruje dvadeset i prvi vijek.

Put ka Vlasinskom jezeru vodi uz planinske obronke, krivine su oštre, serpentine ne dozvoljavaju zaustavljanje jer bi to bilo opasno po život. Na mapi ovaj put izgleda kao glista koja se presavija u stomačnim grčevima. Ipak, dvije žene vode dječačića preko oštre okuke u šumicu, vjerovatno da pusti vodu. Ovdje parkirati i prelaziti put sa djetetom jeste čista lutrija, ali opustimo se, u zemlji smo Srbiji, na izletu.

U susret Promaji

Kada stignete u mjesto zvano Promaja - zna se da je to čudovište koje je pobilo više Srba od bilo koje zaraze - možete da produžite pravo prema graničnom prelazu Strezimirovci ili lijevo, takođe oko jezera. Ukupna dužina razuđene obale je 36 kilometara. Naš vodič, Leskovčanin Miodrag, zna gdje poslije desetak minuta vožnje mora da se stane. Niz kuća i vikendica na uzvišenju i - Restoran Best sa istoimenom vilom preko puta.

Restoran Best
Restoran Bestfoto: Dragoslav Dedović

Unutrašnjost je uređena po svjetskim standardima etno dizajna. Masivno drvo, elegantne fotelje, skupe pločice. Neko je odlučio da od ovoga napravi izuzetno mjesto koje upravo prerasta u luksuzni hotel.

Sa terase posmatramo jezero. Dan se koleba, oblaci u igri sa suncem stalno mijenjaju boju, sve se to ogleda u vodi. Ovdje na talasastoj vlasinskoj visoravni ispod planina Čemernika, Plane i Vardenika i ljeti je znatno svježije nego u gradovima. Ko pođe ovamo na noćenje, neka i usred avgusta ponese neko džemperče ili jaknu.

Legenda o vlasinskom biku

Tu gdje se pružila i do 35 metara duboka voda nekada je bila močvara. U njoj su znali da nestanu čitavi konjički odredi osvajača. Mjesna legenda govori o bugarskoj konjici koja je nadirući od granice ovdje neslavno završila - ono što je trebalo da bude prečica prilikom prodora u dubinu srpske teritorije bila je prečica do groba. Granica prema Bugarskoj nije daleko, petnaest kilometara vazdušne linije ili oko 25 kilometara planinskog puta do pospanog graničkog prelaza. Visoravan je vjekovima izgledala kao velika lažna livada sa sočnom travom iznad živog blata.

Na muljevitom terenu znala su nestajati krda volova - sluđena mukanjem krave koja nije mogla ni da se mrdne zaglavljena u živom pijesku. A volovi kao volovi, mislili da je to ljubavni zov, pa su jedan za drugim zaglibili u istoj gladnoj močvari.

Ovdašnji ljudi su čak pričali o čudovištu koje stanuje negdje na dnu blatišta. Bilo je nalik strašnom konju ili biku. Kažu da je vlasinski bik rikao uoči srpskih pobjeda, od 1878. kada su ovi krajevi pripojeni Srbiji do balkanskih ratova i Velikog rata.

Stvaranje jezera

Vlasti socijalističke Jugoslavije odlučile su da od močvarne visoravni naprave akumulaciju - nova zemlja je imala veliku energetsku žeđ. Radovi na podizanju brane su počeli 1946. Jezero se od 1949. punilo nekoliko godina. Njegova voda od tada snabdijeva sistem „Vlasinskih hidroelektrana“. U tom sistemu zauvijek je nestala lokalna legenda o vlasinskom čudovišnom biku.

Petnaest kvadratnih kilometra tresetišta i močvare potpuno je nestalo. Ili skoro potpuno. Vremenom su se na jezeru od mulja, treseta i čvrstog materijala formirala - pokretna ostrva, jedinstvena u svijetu.

Od pedesetih i šezdesetih su oko jezera počele da niču vikendice i odmarališta. Iz tog vremena je hotel Vlasina, izgrađen 1952. Idilično okruženje u šumarku na kosini iznad jezera. Slavna prošlost podrazumijeva i sobu 105, specijalno uređenu za Tita.

Sedamdesetih su ovdje klinci sa juga Srbije učili da skijaju. Nadmorska visina - preko 1200 metara - garantovala je puno snijega, a ponekad i debeli led na jezeru. Na njega su školarci, tako mi priča moja saputnica, uprkos strogoj zabrani izlazili ilegalno, na užas svojih nastavnika. A poneki fudbalski tim na visinskim pripremama je trenirao i na ledu.

Šeik na Vlasini

Hotel je radio sve do 2016. Tada ga - uz još tri hotela u tom kraju - na licitaciji kupuje katarski šeik sa dugim i zamršenim imenom. On ispunjava svoje obaveze dvije godine, koliko ga je obavezivao ugovor, a onda stavlja katanac na vrata.

Hotel Vlasina koji je zatvoren
Hotel Vlasina koji je zatvorenfoto: Dragoslav Dedović

Prokletstvo neuspjelih privatizacija stiglo je i na krajnji jugoistok Srbije. Bivši radnik hotela mi je tog julskog jutra sa mješavinom tuge i ponosa govorio o nekadašnjem sjaju i novoj bijedi starog vlasinskog hotelijerstva. Svi su mu bili krivi, i lokalni surdulički šerif, i glavni gazda iz Beograda i njegovi prijatelji Arapi.

Kada sve saberem, ovdje je sjajna još samo terasa novog hotela Best na kojoj možete pojesti škembe-čorbu i pravi leskovački roštilj - kažu da je vlasnik iz Leskovca. Međutim, sobe luksuznog objekta u etno stilu još nisu završene, pa će vlasnik ove sezone propustiti navalu domaćih gostiju, iznuđenu pandemijom. A šta će biti sa starim hotelom Vlasina ne zna niko. Možda ni šeik.

Bandera na vodi

Pored jezera nema uređenih biciklističkih staza ili plaža. Nema čak ni trotoara ili pješačke staze kraj glavnog puta. Hod od tačke A do tačke B na jezeru je za pješake skopčan sa ponekim rizikom. Ipak smo pošli pješke uz glavni put. Kada bismo začuli motor automobila sklanjali bismo se u travuljinu. A tamo gdje se može prići jezeru sve podsjeća na skara-žurku ili jeftino vašarište. Čuje se bugarski pomiješan sa južnim srpskim narečjima.

Na obali jezera
Na obali jezerafoto: Dragoslav Dedović

Trafika sa roštiljem, drvene kućice sa suvenirima. Dolazimo u iskušenje da se ukrcamo u izletnički brodić koji krstari jezerom. Ali respiratorni odvodi posjetilaca na palubi su ipak preblizu jedni drugima, ne bismo da sa Vlasinskog jezera ponesemo pandemijsku uspomenu.

Na Vlasinskom jezeru je za mene najatraktivniji prizor bio jedna bandera usred vode. Drug iz Amerike mi je, kada sam mu poslao fotografiju, rekao - na drugim mjestima postavljaju elektrovjetrenjače za vjetroparkove na vodi. Ali ovo nije drugo mjesto, ovo je potopljena visoravan na jugoistoku Srbije.

Vlasinsko jezero je stvoreno da bi u ljetnjim mjesecima, kada vodostaj svuda opada, nadoknadilo manjak vode za turbine na drugim mjestima. Tada se voda zna povući sa obala otkrivajući dio nekadašnjeg tresetišta. Riblji fond u jezeru je ugrožen zbog nebrige i krivolova.

Bog stoke i stočara

A naziv ukroćene rijeke - Vlasina? Staroslovenski bog Veles ili Volos pomalja se iza njenog imena, zaštitnik stoke i stočara. Sa hristijanizacijom je Veles prognan, ali se vratio prerušen u lik ranohrišćanskog mučenika Svetog Vlasija, kojeg podjednako poštuju i istočna i zapadna crkva. U Dubrovniku ga zovu Sveti Vlaho. Za Vlasovdan su domaćini uz Nišavu davali od slavskog kolača i volovima.

Dragoslav Dedović
Dragoslav Dedovićfoto: Dragoslav Dedović

Mogli bismo tako dugo raspredati o tragovima moćnog Velesa, od Velesnice na Dunavu do makedonskog Velesa, od crnogorskog sela Velesnica do planine kod Mostara Velež, ili one kod Travnika - Vlašić. Ovdje, na jugoistoku Srbije, staroslovenski moćnik, zaštitnik svojih vlašića, upisao se u pejzaž rijekom Vlasinom, a dolje nizvodno sakrio se i u ime varoši Vlasotince. A onaj vlasinski bik koji se oglašavao uoči srpskih pobjeda sigurno je u nekoj vezi sa zvjezdanim jatom u sazvježđu Bika - mi ga zovemo Vlašići dok ga drugi narodi po grčkoj mitologiji zovu Plejade.

Vlasinsko jezero je biser koji je bivša zemlja ostavila svojoj nasljednici u amanet. Biser je sada pomalo mutnog sjaja, školjka oko njega se kruni. Ali kada sa obale gledate u vodu, a bliži se kiša, učini vam se da vjetar donosi riku Velesovih volova sa dna.