kosmos ispod sača

Palite li se?

Ali sve ispleteno oko državnih praznika i sportskih pobjeda liči na kič-patriotizam i još jednu priliku da se banalizuje nešto vrijedno.

33568 pregleda 14 komentar(a)
Iz filma “1917”, Foto: Imdb
Iz filma “1917”, Foto: Imdb

Teško da ima ljudi u Crnoj Gori koji ne vole 13. jul. Čak i oni što su postali viralni zbog učešća u anketi, koji ne znaju zašto se slavi, čak ga i oni vole.

Ali sve ispleteno oko državnih praznika i sportskih pobjeda liči na kič-patriotizam i još jednu priliku da se banalizuje nešto vrijedno.

Mnogo je primjera kako se na pravi način plasira dobra ideja i sjećanje na važan datum po državu i ljude, ne treba ići daleko i kopati po istoriji da bi se uočilo kako ne treba raditi, odnosno kako treba.

Od kad je Britanija izašla iz Evropske unije, u proteklih nekoliko godina, naizgled slučajno su se pojavili filmovi koji “bustuju“ nacionalni identitet i nacionalni ponos. Ako pogledamo film Dunkirk, vidjećemo filmski spektakl kakav se očekivao od Nolana, ali na sasvim nov način. Do sada neviđen pristup priči, uz korišćenje savršene muzike koja konstantno unosi tenziju, sa vrlo malo potcrtavanja, priča koja je zapravo predočena kroz jedan novinski članak i pilota koji ide do kraja, koji obavlja svoju dužnost prema otadžbini čak i kad ostane bez goriva. Lišen suvišnih dijaloga i naracije. Dovoljno da se naježiš čak i ako nisi Britanac, da ti se urežu slike u glavu, da shvatiš žrtvu svih ljudi kroz pojedince. Tako se poentira!

Zatim, pojavio se i film The Darkest Hour, u kom pratimo jedan govor Vinstona Čerčila, koliko je svaki zarez bio važan za živote i odbranu zemlje. Niko drugi do Gari Oldman nije iznio težak zadatak, naravno, maestralno! Opet ispričana priča kroz pojedinca.

Nakon toga pojavio se film “1917“. Tako jednostavno ispričan poduhvat jednog momka, važnost jednog pisma i savršeno plasirana ideja koliko je narod dužan svima koji su krenuli u rat, u odbranu svoje zemlje, svojih porodica i svojih života. Čuveno pitanje koje je zapravo bijedni izgovor: “Što ja mogu da uradim kao pojedinac?”, odgovor je jednostavan, može mnogo samo ako hoće. Svaki korak tog momka koji nosi važnu poruku je savršeno tenzičan, svaki korak je važan.

Zato ljudi i ne mogu da se pale kad vide kako gori brdo iznad Kotora. Nema opravdanja, koliko namjere bile dobre, nešto ne ide. Ne uzdiže se u kriznim momentima država uz sentisajzer pjesmice. Silni dokumentarci o istoriji Crne Gore na državnoj televiziji pokazali su se kao kontraproduktivni jer su ih radili diletanti, jer je proizvod kič, nema storytelling-a, samo puka propaganda i gađanje datumima i ideologijom.

Da ne govorimo o silnoj ekipi “istorijsko-umjetničkih stručnjaka“ koji su bili zaduženi za Božićni ustanak. Dobili smo prenatrpanost koja obiluje patetikom. Ali glenelezivraže, izgleda da stiže i nastavak. Srljanje, a smjer odavno pogrešan. Na to se niko ne pali, a neće se ni paliti. Sve stručnjak do stručnjaka.

Nije dovoljno nešto samo snimiti, treba ga prvo ispričati, pa snimiti da valja. Nije dovoljno mahati zastavom, dizati dva prsta i zapaliti baklju. Jer ta baklja može da zapali još ko zna što sve. Za sad je to bilo nisko rastinje. Rezultat je jasan: ljudi koji su bili zaduženi za bildovanje nacionalnog identiteta uspjeli su sve da urade suprotno, uzeli su stvar u svoje ruke i zgadili mnogo toga.

“Što je najjače“ i dalje fino prođu od svakog novog projekta. Tako patriotski. Možda ih to pali.