VIŠE OD RIJEČI

Braća

Otkad nismo zajedno to da smo braća se još bolje vidi...
165 pregleda 36 komentar(a)
ruke, braća, Foto: Shutterstock
ruke, braća, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 01.02.2019. 11:24h

Jesmo li mi braća ili nismo? I što to znači? 

Problem je u tome što pojam „bratstva“ djeluje dvostruko: imate demagošku retoriku koja obično maskira ovakve ili onakve pretenzije (obično starijeg brata), a istovremeno - imate idealizaciju koja je nerijetko samo retorika i ništa drugo. Malo je vjerovatno da postoji „koncept“ koji je toliko zloupotrebljavan, pa opet, ni to mu ne može oduzeti privlačnost. Jedan od namoćnijih i najzanosnijih stihova (svi će ljudi braća biti) dio je evropske himne. Šiler i Betoven. Evropljani. Braća. 

Pa zašto onda sa zazorom reagujemo na ona „stara bratstva“. Ili kao „Evropljani“ pristajelmo da vjerujemo da će svi ljudi braća biti, dočim, kao „Balkanci“ znamo da od toga nema ništa.  

Moguće da je čitav odjek povodom izjave selektora Srbije Jovice Cvetkovića iznenadio samo ljude koji imaju iskustvo življenja u SFRJ, ili to iskustvo ne smatraju najcrnjim paklom. Dakako da nije bio raj, ali paklu smo bili sve bliži bježeći od toga „pakla“. A što više pakla oko vas - onda vam kao raj može izgledati i ono što je bilo samo normalno, pristojno ili čak podnošljivo.

Dakle, u kontekstu jednog velikog sportskog takmičenja, Cvetković je Srbe i Hrvate nazvao braćom. Morao je nakon toga da potegne da objašnjava i jednoj i drugoj braći - što je to kazao. Gotovo da se izvinjava. A u vrijeme njegove mladosti to se govorilo na svakom koraku. Nije mu za zamjeriti ako mu je nešto od toga ostalo u sluhu - kao dopadljiva muzika. 

Bilo je u tom bratstvu koje pamti Cvetković, ali i ovaj koji piše, nešto iznad puke  balkanske demagogije.  

Nekad smo svi bili braća, a Srbima su danas (makar većinski) braća samo Rusi. A i to funkcioniše jer su daleko. 

Hrvatski amandman na ideju bratstva nekada je akcentovan prigodnom poslovicom - Ako smo braća, kese nam nisu sestre... To vam je ono ozloglašeno bratstvo: hoćemo li da podijelimo bratski ili po pola?

Crnogorci su se nekad topili u bratstvu (uvijek su imali samo stariju braću) a danas strecaju na pomen bilo kakvog brata. Ovdje se zna ko je brat i ko su braća. Moderna i funkcionalna bratokratija. 

Na koncu, ako je jedinstvo otišlo, moramo li se lišiti i bratstva? Bratstvo je kudikamo širi pojam, koji može opstati i sa unekoliko preformulisanim sadržajem. Kada su pravili svoje poslovice - yu komunisti su insistirali na jedinstvu, a ne na jednakosti. Jedinstvo je bilo onaj konzervativni pol slavne poštapalice... Ideološki tvrdo. Kad je došla strašna ura, grobari Jugoslavije pričali su o jedinstvu. Bratstvo niko nije pominjao. Ili je postalo selektivno. A tek tu nema bratstva...

Kad vidite trgove kako pjevaju istu pjesmu pomislite da je lakše biti brat milona nego brat realnom bratu. Jer bratstvo miliona je uvijek stav ili je odabrano, čak i kad je nakaradno, dok je realno bratstvo - biologija. I još ponešto... A to ponešto je apejron bratstva, ono neiskazivo. A sa tim se teže nositi nego sa emocijama gomile. Jasno je - bratstva nema kada se mora previše objašnjavati...

Dolazimo i do druge jake metafore iz izjave Jovice Cvetkovića - „klozet“. 

Izgleda da to što nismo braća (ili što nismo umjeli biti braća) čini da nam nekadašnja kuća sve više liči na klozet. Klozet Evrope. Na koncu, tako je uvijek bilo - klozet je tamo gdje je najviše smrada...

I, naravno da smo braća. Još jedan južnoslovenski paradoks: otkad nismo zajedno to da smo braća se još bolje vidi. Uostalom, o tome ne moram da odlučujem: na sportskim takmičenjima, čak i kad ispadne Crna Gora - ako je iko od braće preteka - i dalje sam navijač.