ZAPISI SA UŠĆA

Sjećanje na Krakov

Poljski trubač je, po legendi, prije osam vjekova s tornja crkve trubom upozoravao grad, sve dok mu grlo nije probola mongolska strijela. Truba se i danas čuje u podne. Naglo prekida na mjestu na kojem je davni trubač zanijemio

4265 pregleda 0 komentar(a)
Krakov, Foto: AP
Krakov, Foto: AP

Na ormanu prenatrpanom kompletima knjiga bio je jedan golubje plave boje. Ime na hrbatu je bilo zagonetno: Henryk Sienkiewicz. Majka je morala da mi to pročita po Vuku. Ljetnja popodneva su sedamdesetih bila duga, a moj pristup knjigama – neograničen. Pročitao sam sve od Sjenkjeviča. Nacionalnu trilogiju iz davnih poljskih ratova - „Ognjem i mačem“, „Potop“ i „Pan Volodijovski“, avanturistički roman „Kroz pustinju i prašumu“, čija se radnja odvijala u Africi, ali i „Quo vadis“, knjigu o ranom hrišćanstvu u Starom Rimu.

Poljska vegeta

Morao je doći kraj osme decenije da bih se u Poljskoj obreo s grupom beogradskih studenata na razmjeni. Mjesec dana u studentskim domovima u Novoj Huti nadomak Krakova. U blizini se nalazila željezara koja je Krakov, poljski kraljevski grad, snabdijevala dovoljnom količinom radničke klase. Prije polaska Čupo iz Sandžaka mi je tutnuo u ruku kilogram vegete. Nisam mogao da se odbranim. Rekao je da je već desetak puta bio u Poljskoj i da je tamo vegeta zlata vrijedna. Nisam mogao da zamislim junački narod iz Sjenkjevičevih knjiga kako kapitulira pred začinom iz Koprivnice. Mene su tada više zanimale knjige Česlava Miloša koji je 1980. dobio Nobelovu nagradu ili još najmanje desetak imena koja su zasnovala svjetsku slavu poljske književnosti. Čupo nije čuo ni za Miloša, ali je poznavao Poljsku kao svoj džep.

Krakov

Smoreni dugim putovanjem vozom, u kojem je bilo i rakije i gitare i raznoraznih gluposti, stigli smo u Krakov. Znam da smo sa željezničke stanice došli taksijem i da je račun bio smiješan, mada nas je čovek u ladi vozio pola sata do Nove Hute za koju kažu da je imala najviše zelenih površina u Krakovu. Meni je djelovala sumornije od Novog Beograda. Tamo sam odmah vidio da je poljski „realni socijalizam“ bio na izdisaju. Nova Huta je bila u rukama sindikata Solidarnošć. Portir u Studentskom domu je na crno prodavao ploče s papinim misama.

Samo što smo se smjestili, Čupo nas je poveo na tramvaj, nazad u centar. Mom pospanom pogledu počeo se otvarati Krakov - grad u koji ću se zaljubiti. Samo što sam, po Čupinom savjetu, stao s kilogramom vegete u jednu uličicu u centru, s nekoliko strana su nagrnuli uzbuđeni Poljaci s novcem u rukama, govoreći u glas. Omanji, crnpurasti čovjek mi je pokazao da je njegov svježanj novčanica najdeblji, tutnuo ga je u moj dlan i uzeo vegetu. Ostali su se razišli gunđajući. Od tog novca sam prvi put u životu sebi priuštio ulazak u noćne klubove za strance, svakodnevnu vožnju taksijem, i neograničene količine krakovske pite sa šampinjonima, koji su u okolini uspjevali u podzemnim, slanim hodnicima.

Tatarska strijela

Na Rineku - glavnom trgu - nalazila se velika renesansna hala - Sukjenjice. Nastala je na mjestu starije gotičke hale u kojoj su u kraljevska vremena prodavane marame i štofovi. Trgom je dominirala Bazilika Djevice Marije s dva nejednaka tornja i burnom istorijom. Po legendi je 1241. na tornju poljski trubač zanijemio usred oglašavanja jer mu je grlo probola mongolska strijela. Poljaci su Mongole nazivali Tatarima. Taj signal u znak pobjede ili upozorenja se zove hejnal. Marijanski hejnal iz Krakova se do dan-danas svakodnevno prekida na mjestu na kojem je navodno davni trubač zanijemio.

I Česlav Miloš koji se u Krakov vratio poslije pada komunizma da tu završi život osjećao je izuzetnost ovog mjesta. U jednoj pjesmi je zapisao:

I tako se vratih tu iz velikih prijestolnica,

U grad u uzanom dolu pod brijegom s katedralom

S kraljevskim grobnicama. Na trg pod kulom

Gdje reska truba oglašava podne

Tonom raspolućenim tatarskom strijelom

Svaki put kad susretne trubača.

Viborova protiv očajanja

Nad Vislom stoluje Vavelska katedrala, grobnica poljskih vladara od 14. vijeka. Tu su sahranjeni i nacionalni heroji kao što je Tadeuš Košćuško - francuski đak, vođa ustanka protiv Rusa i američki general, po kojem je nazvana jedna beogradska ulica kod Kalemegdana. Tu je i Adam Mickjevič koji je za Poljake ono što je za Srbe Njegoš. Karol Jozef Vojtila koji će od 1978. biti poznatiji kao papa Jovan Pavle II održao je svoju prvu misu baš u toj crkvi, 2. novembra 1946. godine.

Kompleks zamkova Vavel uvjerio me da je zanos Sjenkjevičevih knjiga nastao iz stvarne istorijske veličine i tragične ukliještenosti između evropskih imperija. Cijeli mjesec sam se uglavnom vrzmao po centru. Zalazio sam u neobično bogato snabdjevene knjižare. Čak sam i kupio jednu ilustrovanu istoriju umjetnosti XX vijeka.

Često sam na Rineku viđao brkatog Poljaka koji je sjedeći svirao gitaru uključenu u prastari zvučnik. Ako bih kraj njega nailazio prije podne, njegovo džeziranje bi bilo vickasto i razigrano. Po podne, kada bi kraj njega u flaši Viborove votke bilo još samo prst ili dva providne tečnosti, u njegovim sporijim prstima bilo je više poljskog bluza, a njegove razlivene, plavkaste oči gledale su u daleku tačku koju je samo on vidio.

Viborovu sam taj mjesec u Krakovu dobro upoznao. Pio sam je s ruskim studentima u domu - od tada sam imao više povjerenja u istinitost narodnih poslovica kao što je ona „pije kao Rus“. Ali sudeći po broju ljudi koji su zurili u istu onu tačku u koju je zurio i gitarista, shvatio sam da bi moglo da se kaže i “pije kao Poljak”.

Vadovice

Jednog vikenda smo čoporativno otišli u starogradsku pivnicu koja je točila - medovinu. Probavši prvi put piće za koje kažu da je mnogo prije votke grijalo duše slovenskim masama, nisam mogao da shvatim zašto ga nema južno od alpskog pojasa. Dobro smo se zagrijali kada je do nas sjela grupa Italijana. Neki od nas, čiji su se slovenski geni kroz vjekove pomalo istanjili, pa su počeli da zapliću jezikom uz medovinu, već su pjevušili bez smisla i reda. Ja sam htio da pozdravim italijanske komšije. Rekao sam svima, slušaj ovamo: Avanti o popolo, alla riscossa,/Bandiera rossa, Bandiera rossa. Avanti o popolo, alla riscossa,/Bandiera rossa trionferà…

Poveo sam pjesmu onako kako ju je pjevao Peter Lovšin iz Pankrta. Beograđani su me najprije zgranuto pogledali, a kada su ukapirali, prihvatili su gromoglasno refren: Bandiera rossa la trionferà/Bandiera rossa la trionferà Kriglama medovine počeli smo da udaramo ritam po drvenom stolu, bilo je sve luđe.

Dio refrena E viva il comunismo e la libertà najprije je izazvao pojedinačne zvižduke, pa negodovanje mladih Italijana. Nismo obraćali pažnju. Oni su platili i otišli. Konobarica koja nam je donosila medovinu, samo je vrtjela glavom. Niko normalan u Poljskoj ne bi došao na ovakvu ideju.

Vjera i nacionalna strast

I meni je tek onda sinulo - ovi Italijani koje smo htjeli obradovati njihovom pjesmom bili su katolički vjernici, koji su pošli u obilazak rodne kuće poljskog pape u obližnjim Vadovicama.

U Vadovice sam i ja otišao jednog popodneva. Tamo sam se družio s Anjom, vatrenom katolkinjom koju sam upoznao u autobusu. U papinoj rodnoj kući pomislio sam da je tu rođen čovjek od kojeg strijepi cijeli Varšavski pakt.

Još više mi se u sjećanje urezao jedan prizor iz Krakova. Jednog jutra ušao sam u Crkvu svetog Petra i Pavla - kapija i vrata su bili otvoreni - da se divim najstarijoj baroknoj građevini u gradu. Unutra me dočekao nestvarni mir. Odjednom je iza mene nešto lupilo. Kada sam se uplašen osvrnuo, vidio sam stariju Poljakinju kako leži na podu raširenih ruku. Mrmljala je molitve. Iskrao sam se na prstima. Ne treba da čudi što je papa stigao iz ovog grada. U Poljskoj su užarena vjera i nacionalna strast jedno te isto.

Ni jedan dan se neće ponoviti

Sjedim ispod Grinvaldskog mosta, izgrađenog 1972. Nazvan je po poljskoj pobjedi nad vitezovima Tevtonskog reda iz 1410. Iza mene je Staro mesto kako Poljaci nazivaju starogradski dio Krakova. Ispred mene je rijeka. Ljeto 1988. Lijepo je biti mlad i biti u Krakovu. Opraštram se od ovog grada znajući da ga ne umijem zaboraviti. Čak i ako mu se budem vratio u nekoj epohi koja se već nazire, ja ću uvek prvo vidjeti ove prizore.

Za sjetu te večeri kada sam se opraštao od Krakova, Vislava Šimborska, još jedna poljska pjesnikinja koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost, a sahranjena je u Krakovu, našla je tačne riječi:

Ni jedan dan se neće ponoviti.

Dvije slične noći ne postoje.

Ni dva ista poljupca.

Ni dva jednaka pogleda u oči.