ZAPISI SA UŠĆA

Pariz - posustali mit

Neki gradovi su zarobljeni u sopstvenom mitu. Pariz - s pravom ili ne - čak i vjeruje u taj mit, jer sebe još uvijek smatra prijestonicom svijeta

3749 pregleda 0 komentar(a)
Željeznička stanica Pariz-Nord, Foto: D. Dedović
Željeznička stanica Pariz-Nord, Foto: D. Dedović

Pariz se stalno mijenja. Velegradska melanholija i estetika ružnog Šarla Bodlera iz sredine XIX vijeka, postoji, ali se užas preselio u prsten perifernih, betonskih naselja. Odatle se polako ali sigurno širi kroz glavne bulevare ka centru zašećerenom za turiste. To primjećujem u posljednje dvije decenije svaki put kada ponovo dođem u grad. Ožiljci su sve vidljiviji - terorizam, prenaseljenost, kob stare slave koja nikako da se obnovi. U odnosima između etnija i klasa „grad ljubavi“ zna da bude i grad mržnje.

Notr dam, Bogorodična crkva
Notr dam, Bogorodična crkvafoto: Dragoslav Dedović

Čak me ni Bogorodična crkva više ne čeka ista, otkako je stradala u požaru. Jedino imaginarna crkva koju je u svom romanu stvorio Aleksandar Dima - a nju klinci znaju samo iz Diznijevog filma - ostaje netaknuta. Postoji bezbroj slojeva Pariza koji se u svjesti obrazovanog čovjeka prepliću sa stvarnim ulicama i trgovima.

Umjetnička boemija

Pariz egzistencijalnog očaja i boemske ljepote - od Henrija Milera do Sartra, od Đanga Rajnaharta do Edit Pjaf. To je i Pariz emigranata, od Hajnriha Hajnea do Džima Morisona. Pariz suludih slikara proročke snage, neshavćenih genija. Grad u kojem klošari za vrelih ljetnjih dana bestijalno zaudaraju. Za utjehu, gradska uprava na obale Sene nanese pijesak i na „Gradskoj plaži“ do duboko u noć odjekuju karipski bubnjevi.

Kafe u dvorištu džamije
Kafe u dvorištu džamijefoto: Dragoslav Dedović

U tom gradu je mlađani i divlji pjesnik Artur Rembo zapisao da se mora biti apsolutno moderan - Il faut être absolument moderne. A skoro jedan vijek kasnije, maja 1968. taj njegov zapis se pretvorio u grafit na zidovima za vrijeme studentskih protesta. U međuvremenu je i priča o skandaloznoj ljubavi Remboa sa deset godina starijim pjesnikom Verlenom, njihovo odavanje alkoholu i opijatima, postala dio turističke ponude. U kući u kojoj je neko vrijeme živio Verlen, a kasnije i američki književni nobelovac Ernest Hemingvej, sada je restoran La Maison de Verlaine - Verlenova kuća. Jedni kažu da je to obična klopka za imućnije turiste, drugi, da su visoke cijene opravdane izuzetnom hranom. Sve je stvar perspektive. Restoran se nalazi u Dekartovoj ulici. Dakle, mit o Parizu se hrani činjenicama - između ostalog i izuzetnim brojem svjetski relevantnih imena koja su svoju adresu imala baš u ovom gradu.

Kafei kao muzeji

Najduži bulevar Pariza Sen Žermen prolazi paralelno sa lijevom obalom Sene. Tu su se prvo skrasili aristokrati, potom studenti i naposljetku boemi - ukleti pjesnici, kako ih je nazvao Alfred de Vinji. Na svakom koraku iskrsava ponešto što me podsjeća na imena autora knjiga koje sam pročitao. Kafe de Flor - tu su porilično ležerno očajavali Simon de Bovoar i Žan-Pol Sartr. U kafe De mago zalazili su Rembo i Verlen, Stefan Malarme i Oskar Vajld, a docnije nadrealisti sa Bretonom na čelu, Pikaso, Kami i Hemingvej. Tu su na kafu i čašu vina svraćali Umberto Eko ili režiser Fransoa Trifo, ali i tipovi poput bivšeg gitariste Flitfud Meka, Boba Velča.

D. Dedović u Cafe de Flore
D. Dedović u Cafe de Florefoto: Privatna arhiva

Sa bulevara obavezno skrenem u Ulicu Stare komedije. U njoj se dugo nalazila Komedi fransez, gdje su premijerno izvođena djela Molijera i Rasina. Već na broju osam je tabla koja nas obavještava da je tu nekada bio restoran Jagnje u kojem su objedovali Viktor Igo ili Frederik Šopen. Nešto dalje, na broju 13 još uvijek se nalazi Prokop, najstariji kafe u Parizu. Ime je dobio po prvom vlasniku, Sicilijancu Frančesku Prokopiju, koji se doselio u grad krajem XVII vijeka i nazvao se - Fransoa Prokop. On je u francusku prijestonicu donio sladoled. Na tom mjestu su se skupljali velikani francuskog vijeka prosvijećenosti - Volter, Ruso, enciklopedista Didro. Naspram stare zgrade Komedi fransez u prethodnih nekoliko vjekova sjedio je skoro svako ko je imao šta da kaže. Od Napoleona do Balzaka.

Izlog sa slatkišima
Izlog sa slatkišimafoto: Dragoslav Dedović

Nisam više od jednom na takvim mjestima pio kafu po Parizu. Boemski, slobodarski duh tih ljudi se iselio u manje nalickana područja grada. U Parizu možete biti srećni i na manje fensi način: u jednoj pekarici na bulevaru Bon Nuvel, koju je držao gazda Makedonac, uz kafu iz papirne čaše pojeo sam kroasan mog života. Google mi kaže da te radnje više nema. Sljedeći put ću da potražim mitsko pecivo u nekom drugom lokalu na jednom od osamdesetak bulevara koje je stvorio Žorž-Ežen Osman.

Luksemburški park

Svaki put kada dođem na raskršće bulevara Sen Žermen i Sen Mišel, pođem ovim drugim kraj Sorbone i nađem se kraj Panteona. On je nekad bio crkva posvećena zaštitnici Pariza, svetoj Genovevi, a od XIX vijeka je mauzolej u kojem su sahranjeni mnogi veliki Francuzi: od Voltera i Rusoa, do naučničko-nobelovskog para Pjera i Marije Kiri. „Velika kuća za velike ljude“ - to je natpis koji zaista opisuje stvarno stanje stvari. Pariz se nikada nije bojao monumentalnosti.

Lukšemburški park
Lukšemburški parkfoto: Dragoslav Dedović

Tamo ne zalazim više, ali redovno svraćam u Luksemburški park. Kao i sve u ovom gradu, i on ima dugu istoriju. Zasnovala ga je Marija Mediči u XVII vijeku. Meni su važni trenuci koje provedem tamo. Uvijek se pronađe neka slobodna stolica - one su za građanstvo rasijane svuda unaokolo - i onda slijedi lijep odmor. Pariz uvijek obiđem pješke, prevaljujući po petnaestak kilometara dnevno. Žamor i radosno žuborenje francuskog jezika, sunce na obrazima, svijest o tome da su trenuci u Parizu, htjeli mi to ili ne, uvijek posebni. Ako ne živimo tu.

Mostovi

Prije mog prvog boravka u Parizu bio sam fasciniran filmom Ljubavnici s mosta iz 1990. što zbog mosta Pont Neuf, što zbog harizmatične Žilijet Binoš u glavnoj ulozi. Najstariji most u Parizu završen je 1607. Mostovi su baš kao i pariski kejevi, bulevari, kafei, omiljeno sredstvo Holivuda da svojim pričama podari nešto egzotičnog šarma. Kada u nekom američkom krimiću scenarista ne zna šta dalje, on pošalje glavnog junaka u Pariz. Ionako se engleski sa američkim naglaskom čuje na sve strane. Možda je to razlog što su ga Francuzi dugo izbjegavali, kada ih pitate nešto na ulici. Ipak, u novom milenijumu, mlađa pokoljenja, makar na recepcijama hotela, govore poprilično razumljiv engleski.

Ajfelova kula, odozdo
Ajfelova kula, odozdofoto: Dragoslav Dedović

Otkako svi zaljubljeni svijeta na ograde pariskih mostova kače katance i bacaju ključ u Senu, gradska uprava je prinuđena da redovno skida tone gvožđa, da mostovi ne bi popustili pod teretom tolike ljubavi.

Most Aleksandra III
Most Aleksandra IIIfoto: Dragoslav Dedović

Najviše volim neobarokni Most Aleksandra III, posvećen ruskom caru i francusko-ruskom odbrambenom savezu. Otvoren je tačno za svjetsku izložbu 1900. Preko ramena jedne od dvije rečne nimfe, koje na mostu čuvaju grb Pariza, Sena izgleda moćno. Pomislim na nesrećnog Paula Celana. Kada odlučiš da nećeš da živiš dovoljna ti je i ovolika rijeka. Tamo, šest mostova dalje prema jugu, skočio je u smrt aprila 1970. sa Mosta Mirabo.

Beskrajna priča

Mnogo toga nisam dospio reći. Iza Bastilje počinje arapska Francuska. Na Bulevaru Sevastopolj, u ponekim linijama metroa, bili smo jedini bijelci. Francuski “pijetao u vinu” je preskup i prosječan. Ali je zato “pijetao na način generalnog direktora” u jednom afričkom restorančiću izuzetan. Jednom sam odmarao u vrtu Tileri, jedući francusku paštetu i baget, nadomak Luvra. Potom sam stajao pred portretom slikanim uljem na ploči od topole - na slici je bila Liza del Đokondo. Ispred slike, u Luvru, gomila posjetilaca. A lijevo i desno - takođe neke slike. Umjetnici čiji će radovi imati nesreću da budu izloženi u blizini najčuvenije slike Leonarda da Vinčija. Umjetnost je nepravedna, pomislio sam, pročitavši ime slikara na lijevoj strani. To ime sam zaboravio već na izlazu iz Luvra.

D. Dedović i Mulen Ruž
D. Dedović i Mulen Ružfoto: Dragoslav Dedović

Mnogo više mi je prijala posjeta Centru Žorž Pompidu. Ko hoće da razumije gotovo erotski odnos Francuza prema avangardizmu u svim umjetnostima tu je na pravoj adresi.

Neko kome vjerujem ispričao mi je da je godinama izlazio iz metroa kod Trijumfalne kapije, potpuno ravnodušan i prema njoj i prema Jelisejskim poljima, jer ga je čekao još jedan dan slabo plaćenog, teškog posla. Pariska ljepota može biti kazna za one koji opslužuju bogate turiste. Takve su sve stvari kada im priđete preblizu. Izdaleka dugovrata žirafa, Ajfelova kula, kada joj se zavirite pod suknju, izgleda kao trudna čelična neman.

Prava stanica

U Parizu često pada kiša. Ispred Bazilike Sakre ker Pariz se i takvim danima otvara oku kao beskrajan grad. Sličnu panorama sam pronašao hiljadama kilometara istočno, kada sam kod Sulejmanije posmatrao Istanbul. Kad smo već kod Orijenta - jedared sam popio čaj i pojeo arapski slatkiš u unutrašnjem dvorištu pariske džamije, sagrađene u čast 70.000 muslimana koji su u Velikom ratu umrli za Francusku. To mi je jedna od najluđih i najljepših uspomena. Sjećam se i Beogradske ulice. Potresao me je natpis iznad radnje u Jevrejskoj četvrti - Dragi neprijatelju, uđi, sjedi da zajedno ručamo. Posjetio sam grob Hajnriha Hajnea, čovjeka koji je spjevao sevdalinku “Kraj tanana šadrvana” - a prepjevao ju je Aleksa Šantić. To je način da u Parizu pomislite na Mostar. Na Monmartru sam zastao kod kapele Belgijanca Adolfa Saksa, koji je izumio saksofon.

Kiša u Parizu
Kiša u Parizufoto: Dragoslav Dedović

Ali najbolje se sjećam prvog susreta sa ovim gradom. Sišao sam sa superbrzog voza iz Kelna. I jasno osjetio magnetizam pariskog ljeta. Zapisao sam da sam pomislio kako sam do tada cijeli život silazio na pogrešnim stanicama. I da je ova - prava.

Preporučujemo za Vas