ZAPISI SA UŠĆA

Zemunsko hvatanje zjala

Viđen sa Kalemegdana, Zemun je najljepše ogledalo svih beogradskih pobjeda i poraza. A Dunav posmatran sa Gardoša, liči na fjord iza kojeg na plavičastom šumadijskom pobrđu, nakošenom ka rijeci, drijema zvijer zvana Beograd
 

6702 pregleda 81 reakcija 3 komentar(a)
Pogled na Zemun, Foto: Dragoslav Dedović
Pogled na Zemun, Foto: Dragoslav Dedović

Biti rođeni Zemunac, izvan Zemuna znači neku vrstu vickaste stigme. Gdje god da ste, prate vas ne baš inventivne dosjetke - šta ti je Ljuba Zemunac? Kriminalac Ljubomir Magaš jeste, doduše, rođen u Zemunu ali je odrastao na Zvezdari i ubijen u Frankfurtu. Katkad me, sa kvarnim osmijehom, priuputaju - zašto roknuste Đinđića? Mada je Dušan Spasojević Šiptar rođen u Retkoceru, a Mile Luković Kum u Donjem Gajtanu kod Medveđe, bili su poznati pod nazivom firme Zemunski klan. Njihov ortak koji je pucao na premijera, Zvezdan Jovanović Zmija rođen je u Peći. Ipak, centrala kriminalnog klana je bila smještena u čuvenoj zemunskoj vili u Šilerovoj, u koju su na kokainske žurke zalazili korifeji bivše i sadašnje politike kao i perjanice beogradske estradne i umjetničke šminke. Dodamo li svemu tome viceve o Zemuncima - sestro, brate, ćale si keve mi - onda je slika stereotipa kompletna.

Sjećanje na rođenje

Neki književnici posežu za jednostavnim trikom. Njihovi junaci opisuju - sopstveno rođenje. Mi se tog trenutka, naravno, ne možemo setiti. Neki psiholozi kažu da nam zaštitni mehanizam briše majčino vrištanje i sopstvenu patnju gušenja u tjesnacu njenog tijela. Rođenje je krvava trauma koju su ljudi pretvorili u ritualnu radost - život se obnavlja. Ali umjetnost proizvodi čuda. Zanimljivo je pitanje šta sam tog proljeća prije mnogo godina mogao da vidim, osim sijalice i plafona Zemunske bolnice.

Izvjesno je da sam ovaj svijet u njegovoj zemunskoj verziji ugledao baš na tom mjestu, u varoši na ivici Srema - naspram socijalističkog velegrada.

Bilo bi zamorno da se nabrajaju svi srpski, hrvatski, njemački, mađarski ili jevrejski Zemunci koji su ostavili snažan trag u razvoju varoši, ali i svojih nacionalnih kultura. Za mene je više nego jasno da imam razloga da s opreznim ponosom navraćam u rodno mjesto.

Sjećam se jedne šetnje do zemunskog groblja sa pjesnikom Nenadom Miloševićem, Zemuncem po opredjeljenju. Na groblju su prestali da sahranjuju, mjesta nema ni igla da padne. Ali 2007. su našli grobno mjesto za srpskog pjesnika Rašu Livadu koji je prevodima zajedno sa Davidom Albaharijem tadašnjoj Jugoslaviji iz Zemuna približavao svjetsku književnost.

Ne hvataj zjale po Zemunu

Albaharijev roman Pijavice počinje scenom na zemunskom keju - nepoznati čovjek ošamari djevojku. Poslije nas tekst uvlači u istorijske katakombe iščezle jevrejske zajednice. Na njemačkom je knjiga objavljena pod naslovom Šamar. Zemun je za Jevreje značajan - tu je pedeset godina rabinskog života proveo Jehuda Alkalaj, čovjek koji je preteča cionističkog pokreta. Rođeni Sarajlija, iz porodice koja je protjerana iz Sevilje, iz četvrti Alkala, zapisao je sredinom XIX vijeka: “Šta mi Jevreji činimo? Lutamo iz grada u grad po zemljama svijeta i tražimo egzistenciju, ali ne odlazimo u Erec Jizrael, pa makar tamo jeli hljeb suvi i pili vodu nevoljnički”. Kažu da je rekao da je bolje da stane za plug na Mrtvom moru nego da hvata zjale po Zemunu.

U korijenu izraza je sveslovenska riječ zjalo, rupa, praznina, otvor ili ždrelo. Dakle, hvatati zjale znači dangubiti, gluvariti ili blejati. Ali, moram da izrazim neslaganje sa cenjenim rabinom. Uvijek kada dođem u Zemun ja - rado hvatam zjale. Na Keju, na palubi Starog šlepa, u jednoj od kafanica pod platanima, u restoranu Šaran ili Reka. No o tome posle. Osim toga - i zemunica, riječ koja je srodna Zemunu, jeste neka vrsta zjala u zemlji.

Mora da je Alkalajeva misao ostavila dubok utisak na dedu Teodora Hercla koji se zvao Simon. On je svojim rukama u Zemunu držao prve primjerke Alkalajevih čuvenih spisa. Kako bi inače njegov unuk postao osnivač cionističkog pokreta? Alkalajev savremenik, Dimitrije Davidović, pisac Sretenjskog ustava - rođen je u takođe u Zemunu. Meni je generacijski bio bliži Zemunac Zoran Modli, disk-džokej i profesionalni pilot, čije su radijske emisije sedamdesetih i osamdesetih spadale u obaveznu edukaciju budućih rokera. Kada sam se rodio on se vjerovatno muvao tu negdje po Zemunu kao petnaestogodišnjak.

Istorija zlog mjesta

Zemun i Beograd su zvanično ujedinjeni 1934. Ali nešto od istorijskog pamćenja ostalo je na obje strane Save. Tu keltsku, pa starorimsku varoš su prije dolaska Slovena zvali Taurunum. Plinije ga u I vijeku naše ere naziva drugim po značaju sremskim gradom. Rimsko naselje razaraju Huni, osvajaju Avari i Franci, Sloveni ga nazivaju Zemlin. Ne kažem baš da svaki Beograđanin zna da je ugarski kralj Stefan II Arpadović u ratu sa Vizantijom do temelja uništio Beograd, a kamenje iz njega iskoristio za utvrđivanje Zemuna. Isti to bi radili i carigradski ratnici kada bi ponovo osvojili Zemun - kamenje je u suprotnom smeru - iz Zemuna za Beograd - putovalo preko Save.

Nisu se oko njega tukli samo Vizantija i Mađari. Albert Ahenski opisuje prvi krstaški rat i bilježi do tada nepoznato ime za Zemun: Malevilla - zlo mjesto. Jedni kažu da su ga krstaši, poslije pijančenja i tuče sa lokalnim stanovništvom, zapalili i nazvali ga tako. Drugi kažu da su okolne močvare bile leglo komaraca i malarije, pa je to mjesto bilo označeno kao loše. Treći opet smatraju da je to franački toponim.

U vjekovima koji slijede oko Zemuna se otimaju srpska i mađarska kruna. Turci vladaju dva vijeka, potom slijede još dva austrougraska stoljeća. U Austriji i Bavarskoj se pamti pjesma iz perioda preotimanja Beograda od Turaka - princ Eugen Savojski je htio za cara da ponovo osvoji grad i tvrđavu Beograd. U pjesmi se pominje logor austrijske vojske Zemlin. Austrougarske trupe su istu pjesmu pjevale kada su počele da bombarduju Beograd iz Zemuna - to su prve salve Velikog rata. Samo što su zamijenili riječ Turci riječju - Srbi. U Zemunu stoji i najstarija kuća u Beogradu - nekadašnja kafana Beli medved - iz 1635. Pri pogledu sa Kalemegdana prema ovoj sremskoj varoši, nastaloj na uzvišenjima od lesa, nešto u nama sluti da je Zemun najljepše ogledalo svih beogradskih pobjeda i poraza.

Moj Zemun

Devedesetih je Zemun postao pribježište izbjeglica iz Hrvatske i Bosne. Vojislav Šešelj pretvara grad u radikalsku tvrđavu. Od toga se mjesto do danas oporavlja. U prvoj i drugoj deceniji novog milenijuma rado sam dolazio do Keja oslobođenja. Jednom me je posjetio Uve, bavarski pisac koji još od šezdesetih dolazi na Guču. U restorančiću kod autobuskog stajališta gustirali smo mutno pivo Kej i jeli dobar gulaš. Uve nije kupovao zemunske suvenire već je na Zemunskoj pijaci, jednoj od najboljih na beogradskom području, kupio ogroman vijenac bijelog luka. Poslije mi je javio da je svoj narkotik uspio da prokrijumčari preko nekoliko granica.

Jednu novu godinu sam dočekao u restoranu Salaš u Sinđelićevoj. Led se caklio na strmoj ulici. Mjesečina iznad Zemuna, mraz, Dunav. A unutra tamburice i sremske đakonije.

Ponekad sam, po potrebi, odlazio do Magistrata i čekao da mi službenice, okružene prašnjavim knjižurinama, naprave izvod iz knjige rođenih. Jednog maja sam u Zemunu sreo djevojku s kojom sam se družio kada sam bio mlad i dovoljno glup da je pustim da ode. Ovaj put sam bio pametniji. Nismo se više rastajali. Od tada ne prestajem da mislim na jednu Borhesovu pjesmu u kojoj novčić bačen u okean simboliše neponovljivost trenutka - putanje vlasnika i novčića više se nikada neće ukrstiti. Ja sam, zapravo, zemunski Borhesov mornar kojem se u sjenci platana, pored Dunava, na dlan čudom dokotrljao izgubljeni dukat. Od tada sebe doživljavam kao srećnika. Ponekad zajedno odemo do Gardoša, kule koja je obilježavala najjužniju tačku do koje su stigli Mađari - kada su proslavljali hiljadugodišnje prisustvo u Panoniji. Sada kula svjedoči o njihovom odsustvu.

Kroz golemi prozor kafea Gardoš Pub, iza krovova Zemuna, iza tornja parvoslavne Nikolajevske crkve, najstarije očuvane crkve u Beogradu, te nešto dalje, zvonika katoličke crkve - obje su u baroknom stilu - vidi se Dunav. Napajan Savom protegao se kao fjord, a na njegovom kraju, na plavičastom šumadijskom pobrđu nagnutom ka rijeci drijema zvijer zvana Beograd.

Sitan zarez u beskrajnom tekstu

Prije desetak godina sam o Zemunu zapisao:

Melanholija nevidljivih granica, a preko puta nedjeljni velegrad; miris ribljeg paprikaša i poluprazni vozovi. Ko se rodi na pukotini osjeća se kao procjep. Hladnim pogledom miluješ vreli trbuh svijeta: tu se nešto tvoje urušava, nešto tuđe rađa.

Ubice iz tvoje ulice šetaju u trenerkama kraj rijeke, porodični ljudi sa sitnom djecom u dobroćudnom razgovoru. Suvenire prodaju bosanski prognanici; njihova poluekavica i djeca koja ih se stide. Dvije stotine godina. Ovdje su taborovale vojske, ovdje su palili crkve, odavde su slali uličare preko Drine, ovamo su dolazili ljudi na traktorima.

I kao da se nikoga ne tiče.

Danubija promiče, stara romejeska kurva, uzvodno je Zapad, nizvodno Istok, a na obali penzioneri pričaju anegdote iz rata. Šahovska ploča na klupi kraj keja, izlizano balkansko bojište. Oko nje okupljeni, mali ljudski razlozi što neće završiti ni u kakvoj ljepoti.

Sitni uzdasi iz predgrađa, potrošena lica, okrunjeni spomenici, usahle oči. A ovo je oko vidjelo previše lica, previše gradova, pa hladno miluje vreli trbuh svijeta. Varoši se stiču i rastaču. No, samo ovdje si od rođenja znak: Sitan zarez u beskrajnom tekstu.

Preporučujemo za Vas