SVIJET U RIJEČIMA

Američki problem je predatorski kapitalizam

Pandemija sa Donaldom Trampom u Bijeloj kući ogolila je probleme koji u SAD nisu novi. Naprotiv, grabljivi kapitalizam traje već decenijama, a promjene se sputavaju

2361 pregleda 1 komentar(a)
Foto: AP Photo
Foto: AP Photo

„Strukturne poteškoće“ - to zvuči tako suvo. Da budemo konkretniji: to su porodice koje u kilometarskim automobilskim kolonama čekaju da uzmu hranu iz narodne kuhinje. To je nezaposlena majka čiji je muž poginuo u ratu, a penzija koju dobija kao udovica nije dovoljna da prehrani troje djece. To su radnici pogrebnih preduzeća koji prenose tijela, ali nisu dobili zaštitnu opremu jer je nema za sve.

Ta lica su vidljiva otkad je pandemija zgrabila SAD. Ali situacija nije nova. Nebrojeni autori su ukazivali na strukturne probleme poput razorne nejednakosti, politike kojom upravlja novac i kapitalizma gdje važi deviza The winner takes it all.

Sjedinjene Države ne treba da izmisle toplu vodu kako bi se protiv ovoga borile - sve su to već uspješno uradile brojne zemlje.

Kao mlada novinarka sam 1993. mjesecima radila sa američkim nosiocem Pulicerove nagrade Hedrikom Šmitom na dokumentarnom filmu o njemačkoj „socijalnoj tržišnoj privredi“. Nikada neću zaboraviti kako je to američkim novinarima objasnio Berthold Lajbinger, legendarni šef njemačkog proizvođača mašina Trumpf: rekao im je da nema veze sa socijalizmom nego sa osnovnom ekonomskom logikom kada ljudi imaju obavezno zdravstveno osiguranje ili sindikate, kada država pomaže firmama u slučaju krize.

Ali razlika između njemačkog i američkog kapitalizma, koja traje do danas, nije uslovljena kulturom već je plod svjesnih političkih odluka. U Americi postoje istorijski uzori kao osnova za socijalnu državu, ali se oni ili uništavaju ili uprežu u neoliberalnu agendu koja služi interesima moćnika.

Da li će izazovi koji ovih dana muče Ameriku izoštriti osjećaj da je socijalna stabilnost u javnom interesu? Odgovor zavisi od toga da li impuls za promjenama može da prevlada duboki jaz u američkom društvu.

Da li je još iko sjeća Obamine kampanje „Yes we can?“ Obama je prvi put izabran usred finansijske krize kada je bilo volje da se nešto promijeni. Ali sve važne reforme su u međuvremenu poništene. Među krivcima za to su i pristrasni mediji poput Foks njuza putem kojih su društvene podjele dobile karakter crne rupe koja usisava svaku političku ideju.

Pandemijska kriza nije samo ogolila razlike američkog i njemačkog privrednog sistema, već i razlike u političkom povjerenju. Dok pretežna većina Njemaca pozdravlja kako se vlast nosi sa pandemijom, u SAD partijska boja određuje odnos prema svakom pitanju.

Takvo razmišljanje pojačava vrzino kolo koje izjeda američku demokratiju. Ako se država sve manje vidi i ljudi više ne vide njen pozitivni uticaj, onda nestaje i povjerenje u državu. Vrijeme je da se izokrene čuveni citat iz Reganovog govora: Država nije problem, ona mora da bude rješenje.

U SAD odlično znaju šta je potrebno uraditi. Pitanje je samo da li će dozvoliti promjenama da se dogode.

(Deutsche Welle)