ZAPISI SA UŠĆA

Boka - so i marmelada

Nešto od staračke priče ispričane drhtavim glasom, nešto od atmosfere iz Kuće starog kapetana, nešto od mirisa i boja tog ljetnjeg dana, ostavilo je krasnopisom trag na mojoj duši

9337 pregleda 48 reakcija 7 komentar(a)
Kiša nad Bokom, Foto: D. Dedović
Kiša nad Bokom, Foto: D. Dedović

Nije me dugo bilo u Boki. Kada sam prije desetak godina poslom iz Beograda krenuo za Crnu Goru, na aerodromu su se putnicima počeli izvinjavati službenici Jata: snažan vjetar u crnogorskom priobalju onemogućava polazak srpskog avio-prevoznika. Ali postoji dogovor sa crnogorskom kompanijom - ko hoće, može za sat vremena da leti sa njima. Na moje pitanje da li to crnogorskim pilotima vjetar manje duva, Jatov službenik je samo slegnuo ramenima.

Đetić kao soko

Odlučio sam da krenem. U Beogradu je februarski dan bio vedar. Kratak let do Jadrana je bio relativno miran. Ono što je uslijedilo spada u moja najintenzivnija iskustva sopstvene smrtnosti. Pri slijetanju, udari vjetra su bacali avion lijevo-desno, tresli smo se kao da su točkovi već dodirnuli neki makadamski put. Pokušavao sam da skrenem misli nabrajajući teorije o nastanku naziva grada koji je titrao ispod nas kao slika na pokvarenom televizoru.

Jedni kažu da je ilirska vladarka Teuta tu navodno imala ljetnjikovac. Mojem trenutnom duševnom stanju više odgovara legenda iz Perasta po kojoj se Teuta ubila skokom sa Orijena prema stijeni Lipci. I pad je let, tješim i Teutu i sebe.

Drugi me u mislima upozoravaju da je keltska riječ za grad - touto. Italijani do danas nazivaju Tivat - Teodo. Keltska riječ za pijesak je - tivad. Ova posljednja teorija mi zvuči najpribližnije, ali gdje je pijesak? Iza prozorčeta aviona se tresu samo brda i more. Naš avion - jedna slamka među vihorove.

I evo je pista. Iznenadilo me je da se avion u zadnjih sto metara stabilizovao. Sletjeli smo. Na izlasku mi se učinilo da je na licu mladog pilota lebdio ironični osmijeh. Ipak bi adrenalinskim zavisnicima trebalo na vrijeme oduzeti licencu.

Da li je more slano?

Čim kročim na ovu obalu sjetim se prvog odlaska na Jadran: noć, autobus pun osnovaca koji zuje kao osice. Tu i tamo do ušiju mi dopre iznervirani glas učitelja. Vozač autobusa je, naravno, brkat kao Čarls Bronson i ne vadi cigaretu iz ćoška usana. Djeca pjevaju: “Oj, vozaču, dodaj gas, dodaj gas, nedaj nikom ispred nas, ispred nas, ispred nas”. Ovaj ritam me opija poput bajalice. Napolju sumrak prebacuje crvenkastocrni plašt prko predjela. Prvi put vidim kraške gromade i čemprese.

Oko tri ujutro djeca se smiruju, samo se čuje tihi vozačev bas koji ćućori sa jednom od učiteljica. Ne spavam. Čekam more.

Autobus uzdahne i stane na odmorištu. Nješto mjesečine se prosipa po vodi. Djeca trče ka obali sa pripremljenim flašicama. Učitelj za njima, da mu ne upadnu u more i podave se. Trčim i ja. Voda koja je preko šljunka zapljuskivala obalu bjelasala se u noći. Sklopio sam šake i zagrabio. Umio sam se. Usne su mi zaista liznule so. Do tada niko od nas, derišta iz bosanske provincije, nije vjerovao da je more zaista slano.

Geto Baošići

Tek ujutro sam razaznao gdje smo stigli. Kućice od drveta u kojima smo po četvoro ili šestoro spavali na žičanim krevetima bile su raspoređene u šumarku sa maslinama i zimzelenim drvećem. To je bilo radničko odmaralište. Veliki trem na sredini bio je menza.

Dobro se sjećam doručka, omanje kuvarice su iz ogromne kante grabile kašikama marmeladu od šipka, mazale je po narodnom hljebu, u plastičnu šolju sipale su čaj - od šipka - i to bi bilo to. Boka za mene ima ukus marmelade pomiješan sa slankastim mirisom mora.

Odmah izvan kruga odmarališta bila je ulica uz obalu. Nešto dalje kameni dok, pored kojeg je bilo nekoliko metara šljunčane plaže. Okrene li se čovjek od mora, vidjeće strminu, tapaciranu makijom. A i sa druge strane vode uzdizao se kameni zid skoro do neba. Činilo se da je jako blizu. Toliko blizu, da je Memed, trostruki ponavljač, odlučio da prepliva zaliv. Poslije pola sata učitelj ga je sa jednim mještaninom koji je imao barku, izvukao iz vode, pomodrelog, ali živog. “Menščini blizu, a nuto belaja”, procijedio je kada je pokunjen izašao na obalu.

Mjesto u Boki Kotorskoj u kojem ću od sedamdesetih desetak puta ljetovati zove se Baošići. Tamo sam saznao šta je morski jež i kako je teško njegovu bodlju izvaditi iz pete. Tamo sam prvi put gledao utakmicu vaterpola. Tamo sam naučio da plivam. Tamo sam bezuspješno pokušavao da se udvaram djevojčicama. Tamo sam posljednji put pred rat cijelu noć pio vino sa drugarima i pjevao uz gitaru. Od narodnjaka je bio dozvoljen samo Toma Zdravković. Mnogo kasnije saznao sam da su devedesete zbog obračuna kriminalaca donijele ovom mjestašcu naziv “Geto Baošići”.

Bokeljski zapis u duši

D. Dedović u Boki
D. Dedović u Bokifoto: D. Dedović

Meni su kranovi brodogradilišta u Bijeloj, šetnje do Đenovića i priče o ljepotama Herceg Novog i Igala postali dio lične mitologije iz djetinjstva. Izdvajam šetnju sa majkom prije pola stoljeća - u Baošićima smo išli jako dugo uzbrdo, Boka se sve više otvarala pogledu.

Ušli smo u kamenu kuću, u polumračnu prostoriju gdje nas je dočekao čovjek izboranog lica. Unaokolo su bile nagomilane makete jedrenjaka i razni predmeti koji su mi izgledali kao veoma stare igračke.

Početkom sedamdesetih taj čovjek je mogao imati već blizu osamdeset godina. Njegov hrapav glas, neobičan akcenat koji se jasno razlikovao od jednako neobičnog akcenta ovdašnjih ljudi, neki sok od razmućenog sirupa i blještava svjetlost koja se trudila da prodre unutra, ali je mogla samo da kroz okvira prozora baci jedan svoj snop na ćilim sa nerazumljivim šarama.

Mnogo docnije sam saznao da sam sa majkom bio u privatnom muzeju bivšeg austrougarskog, a potom jugoslovenskog kraljevskog pomorskog oficira, pilota i slikara Miroslava Šturmbergera. Iako slovenačkog porijekla, zavolio je Boku i odlučio da tu ostane. Ostavio je testamentom svoju privatnu zbirku mjesnoj zajednici. Zemljotres 1979. i nebriga, dugo su se rugali njegovom životnom djelu. Obradovao sam se kada sam saznao da je muzej obnovljen.

Tada nisam znao, a sada znam, da je težak uspon i boravak u kamenoj kući punoj legendi o dalekim morima bio jedan od najljepših majčinih poklona. Nešto od staračke priče ispričane drhtavim glasom, nešto od atmosfere iz Kuće starog kapetana, nešto od mirisa i boja tog ljetnjeg dana, ostavilo je krasnopisom trag na mojoj duši.

Kiša nad Bokom

Od početka devedesetih nisam više boravio u Baošićima. Do prije nekoliko godina se nisam zadržavao ni u Tivtu, on je za mene bio tek vazdušna kapija Boke, čekali su me Herceg Novi ili Kotor. Ali sam jednom odlučio da ostanem tu za vikend sa sinom koji živi u Berlinu. On je htio da provede koji dan na obali bez prevelikog udaljavanja od aerodroma kako bi se opušteno vratio u Njemačku.

Šetali smo obalom, dobro jeli u u Sidru, obišli Porto Montenegro - skorojevićki implantat na starom tijelu Boke. „Zatvorene škure“ pokazuju da ova „Budva za elitu“, nastala na mjestu Arsenala, vojnog područja sa 120 godina tradicije, ima mnogo praznih stanova.

Porto Montenegro
Porto Montenegrofoto: D. Dedović

Razgovarao sam sa sinom o prezimenu koje nosimo. Rekao sam mu - iako je prezime poticalo sa crnogorskog sjevera, u ovoj maloj zemlji moglo bi se desiti da i ovdje, u Boki, sretnemo prezimenjaka - a to je u crnogorskom poimanju međuljudskih odnosa značilo da smo sreli nekog bliskog, makar ga prije toga nikada i ne vidjeli.

Ali Dedovića ima i van Crne Gore. Aktuelni mostarski muftija, recimo. Ili Martin fon Dedović, visoki austrougraski oficir i inženjer s prelaza XVIII u XIX vijek. On je preuređivao utvrđenja pri odbrani Ulma, a istakao se i u opsadi tada osmanskih gradova Gradiške, Beograda, Šapca. Umro je kao zapovjednik Petrovaradinske tvrđave.

Kiša je prekinula moju ponovo otkrivenu crnogorsku strast - maltretiranje potomaka istorijom - otjeravši nas u jedan kafe. Pod tendom smo ćaskali i gledali kako more bockaju nebeske iglice u čudesnoj tivatskoj akupunkturi.

Da, čak i kiša nad Bokom umije da bude lijepa.