Onomad je u Njujorku, u devedesetdrugoj godini, preminuo je inženjer Jovo Šuškavčević, jedan od najstarijih crnogorskih iseljenika u Sjedinjenim Državama. Rođeni Podgoričanin, bio je docent na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a onda je, krajem šezdesetih, poput mnogih Crnogoraca, pošao u zemlju velikih mogućnosti da potraži „rad i sreću“, noseći u sebi crnogorsku poruku, poštuj tuđe, a svojim se diči.
Redovni učesnik tradicionalnih Susreta iseljenika iz Crne Gore u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, koji se svake godine naizmjenično održavaju u Njujorku, Detroitu, Čikagu i Torontu.
Njegov dom, supruge mu Ljerke i sina Andreja, u Nju Džersiju, širom otvoren za dobronamjernike.
Bio je prvi predsjednik Američko-crnogorsko-albanskog udruženja, osnovanog krajem 1979. sa sjedištem u Bronksu, u Artur Aveniji, a rukovodeću ekipu sačinjavali su istaknuti iseljenici iz Crne Gore, Vuksan Vuksanaj, potpredsjednik, dr Dušan Kosović, potpredsjednik, Đon Grišaj, sekretar, zatim Radovan Caričić i Marko Dedivanović.
Poslije Jova, predsjednik Udruženja bio je Gusinjanin, Vuksan Vuksanaj, ugledni biznismen, član Privredne komore Njujorka. Zahvaljujući njemu, tadašnji gradonačelnik Njujorka, Koč, rado je posjećivao ovo Udruženje iseljenika iz Crne Gore.
Još početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, Jovo Šuškavčević se zalagao za prenos kostiju kralja Nikole i kraljice Milene u Crnu Goru, a posebno je bio istrajan u zahtjevu za izgradnju spomenika Svetom Petru Cetinjskom. Nastojao je da se u crnogorskom iseljeništvu tim povodom donese odgovarajuća rezolucija i formira fond đe će se slivati sredstva, pa kad se donese konačna odluka, da se odmah krene u akciju.
„Predlažem da mi, crnogorski iseljenici u Americi i širom svijeta, organizujemo prikupljanje sredstava da se kosti kralja Nikole pošteno, ljudski i istorijski prenesu u Crnu Goru. U tom cilju formirali smo poseban odbor koji će se brinuti o podizanju spomenika i prenosu kostiju“, zborio je Jovo Šuškavčević.
Bio je srećan kada je 21. maja 2006. na referendumu obnovljena crnogorska nezavisnost. Tada je, kako ju je naslovio, poslao „Slobodarsku čestitku sinovima i kćerima moje Crne Gore“.
„Srećna vam sloboda, da živite svoji na svojemu kako znate i umijete najbolje. Rastanak s bratom je bio neminovan... Dobro je da je ovaj rastanak prošao mirno iako je bilo ružnih sukobljavanja jednih prema drugima, a danas treba sve to ružno zaboraviti i gledati unaprijed lijepu budućnost Crne Gore. Sada kada je svako svoj na svojemu, napravimo nešto posebno humano i veliko za dobro naše Crne Gore, za srećnije sjutra sviju nas zajedno, da se trudimo da povratimo čim prije stare moralne vrednote našeg čovjeka po kojima smo bili poznati u davnoj prošlosti. Posebno vrednujte zakon i primjenu njegovu prema svakom jednako bez privilegija...“
Svoju slobodarsku čestitku završio je riječima Svetog Petra Cetinjskog koji pred bitku na Krusima reče svojim borcima: „Pobijedimo li, ponovo smo se rodili, izgubimo li, nijesmo se ni rađali“.
„Kao što vidite“, kaže Šuškavčević, „pobjeda na referendumu bila je sjajna i mi smo se ponovo rodili“.
U rudarskom Hazletonu u Pensilvaniji, od kraja devetnaestog vijeka, postoji crnogorsko groblje, đe se sahranjuju Crnogorci. Bilo ih je, vaktile, nekoliko hiljada u Hazletonu, radili su pod zemljom, u teškim uslovima i mnogi umirali mladi. Zborio je crnogorski pjesnik Janko Đonović... Kad na grlima podzemnih jama / žuta svjetlost karbituše utrne / Crnce i Crnogorce / zemlja vraća / - i jedne crne i druge crne.
Još za života, Jovo Šuškavčević je kupio grobnicu na crnogorskom groblju u Hazletonu...
Bonus video:
