STAV

Otvaranje javnih dosijea

Brojne korupcionaške afere u proteklom periodu pružaju materijal, ne samo za procesuiranje odgovornih, već i za preispitivanje brojnih sistemskih preduslova koji su omogućili apsolutno zamagljivanje granica između privatnog i javnog interesa

8267 pregleda 55 reakcija 4 komentar(a)
Foto: Printscreen
Foto: Printscreen

“Crna Gora je zemlja sa najtransparentnijom korupcijom na svijetu.”

Ovim riječima poslanika Evropskog parlamenta tokom jednog sastanka često se vraćam, naročito kada preispitujem djelovanje nas u nevladinom sektoru i medijima. Koliko smo napora uložili da ukažemo na institucionalne mehanizme, neformalne prakse i zakonske nedorečenosti koje pogoduju korupciji, a ona nam se sve vrijeme smije ispred nosa. Vrišti iz afere “Snimak”, iz afere “Koverta”, iz afere “X” na koju postajemo imuni već posle određenog niza novinskih naslova koji su totalno obezvrijedili poimanje korupcije, klijentelizma i skandala u Crnoj Gori.

Bagatelisanje svake nove afere riječima kako se to sve odavno zna, kako nismo otkrili Ameriku, samo je odraz kolektivnog imuniteta na zloupotrebu javnih resursa u privatne svrhe. Zato ima istine u onim stavovima koji pobjedu opozicije ne pripusuju antikorupcijskim agendama, već identitetskim pitanjima. Ipak, u zbirci onih stvari za koje se, kako odlazeći premijer ironično reče, nova vlast obavezala da neće mijenjati, krije se jedan važan princip koji bi trebalo da promijeni dosadašnji način funkcionisanja nosilaca vlasti. To je obračun sa korupcijom i kriminalom.

Nakon bjelodanog svjedočenja svim DPS-nepočinstvima, ne može se reći da je borba protiv korupcije tekovina bivše vlasti. Isto tako, ne može se reći da potpunu antikorupcijsku agendu čine najavljeni zakoni o porijeklu imovine i o lustraciji. Izolovanje problema korupcije je njeno nerazumijevanje kao sistemskog problema. Neke regionalne organizacije su već godinama unazad osmislile tzv. corruption proofing, pristup koji podrazumijeva da se svi nacrti propisa sagledaju u odnosu na njihov potencijalni “doprinos” korupciji. Dakle, kao što pitanje zaštite interesa nacionalnih manjina ne staje u jedan Zakon o manjinskim pravima i slobodama, kao što pitanje zaštite prava žena ne staje u jedan Zakon o rodnoj ravnopravnosti, tako ni pitanje borbe protiv korupcije ne staje samo u one zakone koji imaju eksplicitni antikorupcijski predznak.

Ne može se reći da najavljeni zakoni o porijeklu imovine i o lustraciji čine potpunu antikorupcijsku agendu

Postoji čitav niz akata sa dugim dosadnim birokratskim nazivima, čijim spominjanjem se neće ubirati glasovi na izborima, ali su jedan od razloga zašto prednjačimo po indeksu transparentnosti korupcije. Da li ste znali da je pravni osnov za dodjelu povoljnih stambenih kredita javnim funkcionerima u prelaznim i završnim odredbama Zakona o stanovanju i održavanju stambenih zgrada? Da li ste znali da vam Zakon o državnoj upravi zabranjuje da učesvujete u javnoj raspravi o državnom budžetu? Da li ste znali da Ministarstvo finansija ne vodi evidenciju o zaradama u javnim preduzećima, niti raspolaže potpunim informacijama o njihovom poslovanju, iako je zaduženo za to? Verica Maraš zato nije kratkoročni medijski kuriozitet već slika sistema.

Da se nedovoljno odgovara za kršenje zakona, to već vjerovatno znate. Ali, da je Vlada toliko ogrezla u nekažnjivosti i nepoštovanju zakona da to objavi na skoro svakoj sjednici, možda niste pretpostavili. Pogledajte samo odluke o rastezanju unedogled mandata vršilaca dužnosti, koji bi trebalo da budu oročeni na pola godine.

Demontaža sistema je nova omiljena fraza nakon parlamentarnih izbora. Moram reći da i priliči nečemu što jeste tranzicija iz jednog sistema u drugi, ali kroz istoriju je bilo tranzicija i iz jednog lošeg sistema u drugi loši sistem. Bilo je i lustracija koje nikada nisu sprovedene (Srbija). Bilo je i onih koje su jedni politički akteri pokrenuli a drugi, kada su ponovo osvojili vlast, preokrenuli na štetu svojih protivnika (Albanija). Bilo je i onih koje su započete prije trideset godina, otvaranjem tajnih dosijea službi bezbjednosti. Mnogo je modela i za svaki od njih je presudno pitanje primjenjivosti u savremenom kontekstu Crne Gore. Za početak, ipak, bilo bi dobro da otvorimo javne dosijee o korupciji koja nam je ispred nosa.

Hiperinflacija korupcionaških afera u proteklom periodu pruža materijal, ne samo za procesuiranje odgovornih, već i za preispitivanje brojnih sistemskih preduslova koji su omogućili apsolutno zamagljivanje granica između privatnog i javnog interesa. Velika diskreciona ovlašćenja i “korisne nejasnoće” u brojnim zakonima ne odgovaraju profesionalnim kapacitetima i autonomiji onih koji te zakone sprovode. Zato demontaža sistema treba da uključi sistemsko obeshrabrivanje korupcije, kroz smanjenje prostora za diskreciono odlučivanje, otvaranje podataka, brojne zakonske izmjene, ali i njihovu dosljednu primjenu. Vlada koja nije monolitna kao vlada predominatnog DPS-a može imati i prednosti u sprovođenju ovakvih reformi, jer potencijalni raznorodni konstituenti buduće vlasti imaju više motiva da kontrolišu jedni druge.

Autorka je istraživačica javnih politika, Institut alternativa