Čovjek koji umoči prst u more je, kažu, povezan sa cijelim čovječanstvom. Ovo mi je nedavno palo na pamet kada sam na likijskoj obali Turske rivijere prepustio nožnim prstima da se zaronjeni u mediteranske talase povežu sa svim obalama svijeta. Sjetio sam se tačke najudaljenije od tog mjesta u kojoj sam takođe jednom umočio prste u more - njemačke baltičke obale. Pred unutrašnje oko su mi izašle slike ribarskog gradića Varneminde, koji je već vijek i po turistički centar, okružen četvrtima istočnonjemačke luke Rostoka.
Dolazak na skandinavski porub
Tamo sam se obreo jednog proljeća. Od Berlina gdje sam tada živio do Varnemindea je lako doći vozom. Dan za vožnju kroz beskrajnu sjevernonjemačku ravnicu je bio idealan - sunce je pravilo igru svjetla i sjenki koju sam prepoznao - ima je na skoro pjesnički urađenim platnima Emila Noldea, čovjeka koji je ekspresionistički ovjekovječio nordijske pejzaže - makove, polja trske, beskrajno nebo, uzburkano more.
Bio je tek kraj aprila, ali i ovdje, nadomak Skandinavije sunčani dani pretvaraju poslovičnu melanholiju u radost. Gledam kartu u turističkom prospektu koji sam ponio sa sobom. Navikli smo da geografske karte gledamo kao mjesta na kojima su u središtu pažnje - zemlje. Ipak, mnogo su interesantnije karte koje prikazuju mora. Baltičko more objedinjava skandinavski svijet. U stvari, to je ogroman fjord Sjevernog mora, od Osla na sjeveru, preko Kopenhagena, Stokholma, Helsinkija, Sankt Peterburga, Rige, Gdanjska. A na jugozapandoj obali Baltičkog mora, na zlatnom priobalnom porubu od pijeska, smjestio se njemački gradić u koji upravo ulazim. Prošli smo glavnu željezničku stanicu u Rostoku i približavamo se posljednjoj stanici. Putovanje od Berlina je trajalo dva i po sata.
Varneminde nije Rostok
Mada se od XIV vijeka računa kao dio Rostoka, ovo mjesto je sačuvalo sopstveni identitet. Sa željezničke stanice prema varoši vodi most preko zatvorenog rukavca rijeke Varnov. Most može da se otvori pod uglom od 90 stepeni, nekada su tuda prolazili brodovi, a sada je most turistička atrakcija. Do XIX vijeka u mjestu su postojala samo dva reda kuća, jedan na obali i još jedan iza njega. Oba su sačuvana sve do danas. Ove nekadašnje kućice ribara i kormilara, švercera i momaka sa palube daju mjestu poseban šarm. Ostalo je zabilježeno da je obavezan razmak između kuća morao biti takav da kroz njega može da prođe steona krava.
To starogradsko jezgro na rukavcu rijeke je puno kafea, restorana, poslastičarnica. A tik uz vodu su prikolice-trafike u kojima se može kupiti haringa, kao i sve ostale baltičke ribe, usoljene, marinirane, dimljene.
Unaokolo lete galebovi, poprilično uhranjeni. Ne boje se ljudi, usuđuju se ponekad čak i da priđu stolovima vrebajući priliku da zabiju kljun nekome u tanjir.
Rostok je prije pandemije imao više od milion posjetilaca godišnje, a njih 900.000 može da zahvali svojoj varoši na moru od koje je udaljen dvadesetak minuta vožnje gradskom željeznicom.
Od svjetionika do Neptuna
Svjetionik na početku šetališta uz more izgrađen je 1888. i bio je namijenjen mornarima koji su pod teškim baltičkim maglama uplovljavali u luku Rostok, smještenu južnije uzvodno, na širokoj, zaštićenoj rijeci. Desno je najšira plaža Baltičkog mora, do 150 metara je između dina na kojima je šetalište i granice do koje dopiru talasi. Cijela ta površina je pod prirodnim pijeskom. Na plaži su kućice koje štite od vjetra. Ovdje na sjeveru kontinenta on duva i u avgustu. Oni koji ne vole teške mediteranske vrućine uživaće i u drugačijoj vrsti ljetovanja na moru.
Naravno, to ima svoju cijenu. Još u vrijeme postojanja Istočne Njemačke na samoj plaži je 1971. izgrađen hotel Neptun. Sa svojih 18 spratova i 340 soba bio je socijalistički dragulj. U njemu su noćivali takvi gosti kao tadašnji zapadnonjemački kancelar Vili Brant ili vođa kubanske revolucije Fidel Kastro. U podrumu hotela otvrena je prva istočnonjemačka diskoteka. Međutim, u narodu se govorkalao da su prisluškivači ugrađeni u sve sobe pa je hotel izašao na glas kao baza istočnonjemačkih debeovaca.
Cijelo područje se dosta pomučilo sa tranzicijom nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke, ali odmaralište je uspjelo da zadrži goste i da bude sve traženije.
Nakon privatizacije, Neptun je hotel sa pet zvjezdica. Uživanje u luksuznom smještaju i pogledu iz dvokrevetne sobe preko plaže, prema horizontu gdje se jedva razaznaje granica mora i neba, tamo prema Danskoj, košta svega 250 eura. Možda je, za štedljivije među nama, pametnije je da uzmu dobar hotel u Rostoku - ako se na vrijeme rezerviše to može da košta tridesetak eura, te da se gradskim prevozom ide na plažu.
Turizam i ćelavci
Ja sam u varoši na moru proveo nekoliko dana kada je sve bilo daleko jeftinije. Tog aprila sam potpuno zaboravio da je fudbalski klub Hanza iz Rostoka imao najozloglašenije navijačke grupe u Njemačkoj. Kada sam izašao na plažu blizu Neptuna sjetio sam se i da više nije april - bio je prvi maj. A kada sam među mnogobrojnim običnim građanima na plaži ugledao i desetak do glave izbrijanih momaka sa pilotskim jaknama i padobranskim čizmama kako nose gajbu piva, onda sam se sjetio i toga da njemački neonacisti takođe tradicionalno organizuju prvomajsko slavlje. Potrudio sam se da pronađem drugi dio plaže. Iz pravca odakle sam došao uskoro sam začuo skandiranje i urlanje. Policiju nisam vidio u blizini.
Mada mislim da je turizam za ovaj kraj njemačke toliko važan, da su vlasti u međuvremenu našle načina da drže problematične momke podalje od turista, ova mi se neprijatnost urezala u sjećanje. Ti momci su bili loše zarastao ožiljak na istočnonjemačkom društvenom tkivu.
Slobodna tjelesna kultura
Današnje posjetioce Varnemindea prije će iznenaditi masovna golotinja. Naime, kupaće gaće i kostimi su obavezni samo na prvom kilometru plaže, tamo gdje se ona nalazi ispred naselja. Na ostalih nekoliko kilometara živa i živahna je istočnonjemačka tradicija - FKK. To je njemačka skraćenica za “slobodna tjelesna kultura”, a kod nas poznata kao nudizam.
Možemo filozofirati o tome da je DDR kao neslobodno društvo podsticao golotinju na plažama kao vid kompenzacije za slobodu, ali gomila muških i ženskih golih tijela nije baš prizor za svačije oči. Doduše, lično mislim da se količina tkanine, posebno na damama, u posljednjih desetak godina smanjuje i na plažama i van njih do skoro nevidljivih trakica, pa se tako pobjednički Zapad približava poraženom Istoku. Ali neko će vam reći da je osoba gola samo ako zaista i tvrdi da je gola. Ili da je golotinja u oku posmatrača. Na istoku Njemačke ljudi su uglavnom ponosni na to što se razgaćeni kupaju u Baltičkom moru i potom cijelim tijelom nalegnu na pijesak - time pokazuju da su slobodniji od mnogih na Zapadu.
Vranina rijeka
Istoričari kažu da su se germaska plemena odselila odavde prema Tiringiji u II i III vijeku nove ere. Sloveni su se na obali Baltičkog mora pojavili u VI i VII vijeku. Oni su se naselili u delti rijeke koju su nazvali Vranina rijeka - današnji Varnov. Naziv u korijenu ima slovensku reč vran, varna, vron, za vranu. Jezički, dakle, njemačko odmaralište na baltičkom moru ima isti korijen kao Vranje. Iz nekog razloga, naši daleki rođaci su tu vodu vidjeli kao crnu. Biće da je Varneminde - u prevodu ušće Varnea ili Varnova - slovenskim osnivačima mjesta zapala za oko kao prirodna luka.
Doseljenici nisu kumovali samo rijeci i naselju na njenom ušću u more već i kasnijem gradu koji se smjestio tu gdje se rijeka širi, razliva - rastiče. Rostok je - rastok, mjesto rasticanja.
Poslije slovenske epohe na ovo ušće se doseljavaju Frizi, pa Sasi. Ribarsko naselje je u doba procvata hanzeatskog saveza kojem je pripadao obližnji Rostok postalo značajno jer je bilo na samom izlazu na more. Tako da se Rostok pobrinuo još 1321. da dođe u posjed Varnemindea. Pospano ribarsko selo se probudilo početkom XIX veka. Hronike bilježe da je 1834. imalo 1.500 stanovnika i – 1.000 gostiju kupača. To je nagovijestilo sjajnu budućnost. Već 1882. napravljena je željeznička pruga sve do Berlina.
Na baltičkim dokovima
Ostalo mi je još da obiđem pristanište, smješteno odmah iza željezničke stanice. Dokovi u Varnemindeu okrenuti su ka ušću rijeke u Baltičko more. Danska je preko puta, brodska linija za Gedser je neka vrsta vodenog autobusa. Sa desne strane, širokom rijekom iz Rostoka isplovljavaju i trajekti za švedski Treleborg kao i za Gdanjsk. Ali posebnu atrakciju predstavljaju kruzeri - višespratni hoteli na vodi. Njihovo isplovljavanje iz Varneva u more je samo po sebi događaj. To prema izvještajima lokalnih ekoloških aktivista ima svoju cijenu - vazduh prije pojave kruzera je bio zdraviji.
Pier 7 - tako se zove dok na kojem možete da objedinite svoj turistički doživljaj - kupovina suvenira, raznovrsna gastronomska ponuda i pogled na ogromne brodove koji polako nestaju u sutonu. Sjedio sam tih prvih dana mjeseca maja u prvoj deceniji drugog milenijuma uz ogroman prozor restorana na dokovima, na pješčanom porubu Skandinavije. Jeo sam haringu u pogačici, pio oporo sjevernjačko pivo. Vino je ovdje stiglo kao moda sa dalekog Sredozemlja, a pivo i bistra sjevernonjemačka rakija od žita su oduvijek bili omiljeni napici ovdašnjih ribara i mornara. Divio sam se brodovima poput dječaka, obećavajući sebi da ću se jednom ukrcati na neki od njih.
Bonus video:
