VIŠE OD RIJEČI

Vradžbine

Odavno nije mitropolit Amfilohije napravio veću pometnju. Ide mu to od ruke, i vazda je išlo. Ko zna zna, što bi rekao Dugo Đurković nakon jedne bravure Safeta Sušića u Italiji
73 pregleda 118 komentar(a)
Ažurirano: 01.02.2019. 15:55h

Na ovim prostorima čak i naizgled ozbiljni ljudi vole logiku i metafiziku vradžbine. Sjećam se kada je jedna poslanica u Beogradu objašnjavala nedoumicu da li kletve imaju dejstvo do „sedmog ili devetog kolena“. A njena crnogorska koleginica svoga lidera vidjela je kao „ratnika svjetlosti“...

Odavno nije mitropolit Amfilohije napravio veću pometnju. Ide mu to od ruke, i vazda je išlo. Ko zna zna, što bi rekao Dugo Đurković nakon jedne bravure Safeta Sušića u Italiji. 

Ipak, više bih volio da mu je zamjeren govor mržnje, nego što mu je nalijepljena etiketa vračarenja, koju i i on sam tako rado voli da zalijepi. Jer, što je vračarenje? To je bio mit zahvaljujući kome su hiljade žena završile na lomačama. I sada slušam da je optužen za vradžbine onaj koji govori kao da se vratilo vrijeme lomača. Ili zakivanja za most. I to zvuči dovoljno srednjovjekovno. 

Ali nije ni ta pometnja pravedna - neuporedivo veću pažnju dobio je dio izjave o srpskom predsjedniku nego li njegov, sada već tradicionalni praznični antiženski monolog. Njegova promocija najmračnijeg mogućeg pogleda na ženu, materinstvo i porodicu i dalje prolazi bez dužne pažnje javnosti. Jer, na elemantarno psihološkom nivou ljudi sveštenicima opraštaju svakakve gluposti, kao da je to što pričaju neki odjek prošlosti koji, naprosto, ne može najednom nestati. Ta vrsta opuštenosti opasna je, posebno u smutnim vremenima. Mrak je mrak, kako ga god obučete ili osvijetlite progodnim ukrasima. 

To je istinski problem - a ovo što se nadgornjavaju oko Kosova i izdaje, to su samo ornamenti jedne sveopošte prevare. Svi znaju sve: Amfilohije govori istinu, ali je problem što on to (oslobađanje od Kosova) vidi kao nešto loše. Vučić je pak u mnogo težoj situaciji - on zna da to mora da uradi, ali bi i on da izgleda kao da to nije uradio. Ili bar nije uradio voljno. Ili bar da nije uživao u tome. 

Ako vradžbine, makar dijelom, definišemo kao pokušaj da se poništi / ignoriše stvarnost, i jedan i drugi, i Amfilohije i Aleksandar se bave vradžbinama... 

Vučić je izgleda zamislio da se riješi Kosova tako što će se cijeli sistem (pod njegovom kontrolom)  praviti da se ništa nije desilo. Irinej, aktuelni patrijarh shvata igru (predsednik se lavovski bori za Kosovo), ali, Amfilohije kvari idilu. A zapravo se ne dešava ništa. Kosovo je odavno otišlo. Jednom će morati svi da otvore oči: i ono što tada vide je realnost.   

Zanimljiva je i strategija Vučićevog tabloidnog toplog zeca. „Vradžbine“ su idealno legle, iako je nestašni mitropolit stalni kritičar svega "nehrišćanskog" od - Apolona do Djeda Mraza. Ali, možda će ga tabloidi ovih dana predstaviti i kao zvjer sa čijih zuba kaplje krv nesrećnog djeda Mraza. Tako je to kad krene. Zna to i mitropolit. Sjeća se one parole  koju su nosili „njegovi“ - Amfilohije Turčine. 

Po pravilu, optužba za vradžbine je uvod u spaljivanje vještica. Tako da se mitropolit nakon tretmana Vučićeve tabloidne divizije našao u poziciji sličnoj onoj koju on obično namjenjuje ženama.  

Ipak, najluđe mi u cijeloj priči djeluju suverenisti tzv. praktičari koji sve ovo prate, nadaju se u Amfilohijev kratki fitilj i golemu ambiciju, pa očekuju da bi Amfilohijev sukob sa Sinodom mogao dovesti do otcjepljenja Mitropolije od Beograda. Budimo pravedni: možda Milova Crna Gora, ovakva kakva je, baš i zaslužuje Amfilohijevu Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Kako bi tek onda građevinarstvo procvjetalo...   

Opet, nisam siguran da se baš sve može objasniti vradžbinama. Da vam je neko rekao da će u Beranama prije osvanuti spomenik maršalu nego đeneralu, ne biste vjerovali. A, evo, upravo to se dešava.

Doduše, maršal ipak nije Hrvat, nego Rus, to je, izgleda, mnogima podnošljivije.