LOVAC NA ZMAJEVE

Zašto su Milo i Mandić potrošeni

Iako jedan nastupa u ime Crnogoraca a drugi u ime Srba, iako je Milo umotan crvenim barjakom a Mandić trobojkom, iako nas prvi straši Bidonom a drugi Pipunom, ima nešto što ih ujedinjuje - odbrana države i nacije. To je, očito, njihova profesija, a ne misija

46426 pregleda 341 reakcija 124 komentar(a)
Sjednica Skupštine Crne Gore, decembar 2012., Foto: Savo Prelević/Vijesti
Sjednica Skupštine Crne Gore, decembar 2012., Foto: Savo Prelević/Vijesti

Za unioniste, Milo je ustaša, a za suvereniste, Mandić je četnik. Za prve, Milo je američki plaćenik, a za druge, Mandić je Vučićeva marioneta. U najnovijim izdanjima svojih fanova, Milo je komita, a Mandić je vojvoda. Nesvrstani ili treća, građanska grupacija koja Crnu Goru vidi na Zapadu, kao demokratsku, pravednu i bogatu državu, sa nultom stopom korupcije i kriminala, i Mila i Mandića doživljava kao utvare prošlosti, koje bi radije srijetali u košmarnim snovima nego u političkoj i društvenoj zbilji.

I jedan i drugi su utemeljeni na AB revoluciji i politici zločina koja je razorila jednu zemlju i porodila sistem vrijednosti koji traje do danas, preživljavajući sve njihove političke mijene i zaokrete. Javni linč neistomišljenika, zloupotreba medija i institucija, lažni patriotizam i kič, podjele i zavade, samo su neki od atributa društvene zbilje koju nije uspio da promijeni ili porazi ni Haški tribunal, ni rat sa NATO alijansom, ni samostalnost Kosova, ni referendum, ni evropske integracije, ni njihovo bratstvo sa Vučićem.

Sve do danas Milo i Mandić, DPS i DF, bili su i ostali najbolji partneri koji hrane jedan drugog, mržnjom, psovkom, kamenom, kletvom, lažima i podmetanjima, koje češće upućuju zajedničkom neprijatelju, uljudnom i građanskom dijelu društva, nego što ih razmjenjuju između sebe. Da je umjesto mandatara Krivokapića sam Isus Hrist, a na mjestu 12 ministara svih 12 novozavjetnih apostola, Milo i Mandić, DPS i DF, njihovi poslanici, portparoli, tabloidi i botovi, bili bi spremni da ih odmah zaskoče i bace u ralje najnižih strasti iz kojih se onda rađaju razne teorije zavjere o sumnjivim licima i stranim plaćenicim koji rade o glavi njihovog naroda.

I za Mila i za Mandića postoje Crnogorci i postoje Srbi - za prvog su to dvije etnički različite grupacije, za drugog jedno te isto. Toliko su u razračunavanju po tom pitanju zagriženi da bi Milo od Srba rado napravio nacionalnu manjinu, dok bi Mandić Crnogorce vratio Đilasu “koji ih je izmislio”. Obojica su svoju sudbinu poistovjetili sa sudbinom naroda u čije ime govore, ne pitajući podanike kako im je pod njihovim vođstvom. Iako prvi nastupa u ime Crnogoraca a drugi u ime Srba, iako je Milo umotan crvenim barjakom a Mandić trobojkom, iako nas prvi plaši Bidonom a drugi Pipunom, ima nešto što ih ujedinjuje - odbrana države i nacije. To je, očito, njihova profesija, a ne misija.

Ko se još sjeća Mila Đukanovića koji je poslije tri izgubljena rata i nakon jedne posjete Vašingtonu, u martu 1997. godine, zaključio da je Milošević prevaziđen političar. Da bi to po povratku u zemlju i javno saopštio. Tako smo dočekali rascjep DPS-a kao najznačajniji demokratski događaj u Crnoj Gori nakon uvođenja višestranačja. Preko noći, Milo je promijenio dlaku i počeo da štiti manjine, promoviše regionalnu saradnju i zagovara evroatlantske integracije. Izdaće Miloševića, a time i Mandića, kasnije i Putina, a na kraju i Sveta Marovića.

Umalo da i Mandić ode njegovim stopama. Kao realpolitičar, nakon referenduma, procijenio je da je Crnogorcima ili Srbima koji su glasali NE u maju 2006. potrebno novo i moderno vođstvo. Zalagao se čak da se iz imena stranke ukloni nacionalna odrednica i da se ona prosto zove Nova demokratija. Znao je Mandić tada da skokne i do američke ambasade i da im se povjeri kako zbog članstva ne može da podrži pristupanje Crne Gore NATO-u, ali i da oko toga neće dizati revoluciju. Kada je odlučio da pozove Miodraga Lekića i ponudi mu predsjedničku kandidaturu, njegov današnji šef Aleksandar Vučić je shvatio da je vrag odnio šalu. Pa je i on krenuo Mandićevim stopama - u Evropu. Što je značilo razlaz sa Šešeljem. Ali, kada Mandić nije uspio da na talasu probuđenog evropejstva porazi Mila, kada je Amerika stala iza pokradenih izbora i lažnog predsjednika Vujanovića, lider DF-a je odustao. Izdao je Zapad, Lekića, pomirenje, drugu Crnu Goru i vratio se u devedesete. Čemu se najviše obradovao Milo. Dok je u Srbiji Đukanović kapom i šakom gurao Vučića, i na kraju ga doveo na vlast, i to na platformi proevropske i prozapadne Srbije, ovdje je od Mandića pravio Šešelja, strašilo kojim će braniti svoju privatnu i korumpiranu državu.

Milo i Mandić su braća i po Vučiću. Aleksandar od Srbije je izigrao i jednog i drugog. Milu je od poniznog sluge postao goropadni i moćni susjed, slavljenik nakon izbora 30. avgusta, a Mandiću, od tamničara za navodni državni udar, nemilosrdni gospodar i komandant u procesu formiranja nove vlasti. Oba lidera, i Milo i Mandić, sada zavise od Vučića - prvi se tome opire, drugi u tome uživa. AV neće srušiti novu Vladu jer bi time išao naruku Milu, ali će je držati nestabilnom sve do momenta kada ga Ipsos izvijesti da njegove marionete s Mandićem na čelu imaju većinu. Ako se to ikad desi. S druge strane, Milo će biti nemoćan, sa pozicije engleske kraljice i bez formalne vlasti, da se odupre takvom scenariju, posebno ako odluči da formalno ili neformalno vodi DPS. Što izgleda izvjesno s obzirom na to da “patriotski” zanos ne napušta politiku te partije.

Ispada da bi Crna Gora mogla postati normalna i prosperitetna država tek kada dobije drugačiji DPS i DF. Sa ovakvim vođstvom, država je talac dviju partija koje trenutno u Skupštini imaju najviše poslanika. Zato Milo i Mandić tako strašno hrane jedan drugog. I ne odustaju. Jer znaju da bi povlačenjem izgubili svoje lične privilegije, strahujući i od zatvora i od zaborava. Umjesto da se patriotski penzionišu i puste Crnogorce, Srbe i manjinske narode da se u svojoj zemlji dogovore oko zajedničke budućnosti. Koju će graditi na pravu, pravdi, bogatstvu, dijalogu, istini a ne na himni, zastavi, prevari, nepotizmu, laži i sili. Ako Milo i Mandić ne prihvate da su potrošeni i ne oslobode čelne partijske pozicije nekim novim licima, onda je Crna Gora u velikom problemu.

A kraj patriotskih igara se ne nazire. Čemu će se najviše radovati Aleksandar od Srbije.

Preporučujemo za Vas