stav

Kako je Vučić ukrao patrijarhu jedan dan carstva nebeskog

Nije toliko problem što u Srbiji niko ne može da umre dok ON to ne odluči. Veća je muka što uskoro bez njegovog dopuštenja niko neće moći da živi

65488 pregleda 6209 reakcija 51 komentar(a)
Vučić, Foto: Shutterstock
Vučić, Foto: Shutterstock

Sad, kad se euforija stišala i patrijarh otišao Bogu na istinu, da rezimiramo: U zemlji Srbiji niko nije mrtav dok to ne odluči Onaj koji odlučuje o svemu.

To je jedini zaključak koji svako sa pola mozga i koeficijentom inteligencije oko i preko 80 može izvući poslije trodnevne tragikomične farse sa elementima horora, sastavljene od medijskih naslova, crkvenih demantija i, na posletku – Njegove objave na Instagramu.

Činjenica da je nacija vijest o smrti vjerskog poglavara saznala, ne putem saopštenja ljekarskog konzilijuma, niti Srpske pravoslavne crkve, već na Instagram profilu predsjednika, dovoljno svedoči o patronskom i ponižavajućem odnosu koji vlasnik istog profila ima prema državi, crkvi i narodu. Vjernom i nevjernom, svejedno.

Kada je dan ranije, pet redakcija, od kojih su bar tri žestoko režimske, pod naznakom HITNO objavilo vijest da je patrijarh preminuo, izgledalo je kao da je višednevna agonija okončana i da je Irinejeva duša našla spokoj.

Patrijarh “na ledu”

Ali, tako nije mislio On.

Valjda računajući s tim da, ako je već napaćenim patrijarhom, poput lutke, upravljao za njegovog života, zašto se i njegovom smrću ne bi pozabavio onako kako to radi sa koronom, Kosovom i svim ostalim – kao sa još jednom medijskom atrakcijom koju treba monetizovati u maksimalan broj rejting poena, njegovih omiljenih kućnih ljubimaca.

Tako je patrijarh morao da odleži čitav dan u čekaonici carstva nebeskog, da ON ne bi morao da otkazuje medijsko-pandursku tiradu povodom antiterorističke vježbe “Obruč 2020”, na kojoj je sluđenu javnost, koja je dan provela krsteći se i prizivajući Svevišnjeg, izložena kanonadi in memoriama i demantija istih, obavijestio o “teškom stanju patrijarha” – koga je isto veče, u pratnji kamera i reflektora, “posjetio” u bolnici, dok su dvorski mediji potrčali da jave kako je “predsjednik prenio patrijarhu pozdrave svojih sinova Danila i Vukana”, dok je na to “Irinej samo sklopio oči”.

Tako je napravljen i dramaturški šlagvort za vijest o konačnoj patrijarhovoj smrti, koja je uslijedila koji sat kasnije, u ranu zoru, a čiji je ekskluzivitet, naravno, ON zadržao za sebe.

Ali avaj… I najvećem kontrol-friku Njegovog kalibra ponekad promakne neka sitnica, pa je tako ovaj put zaboravio da neke od saradnika, recimo bivšu suprugu, upozori da ne kukuriče prerano. Posljedica: Ksenija Vučić je na tviteru “prvog dana Irinejeve smrti” objavila: “Ne vidim tastaturu od suza. Neka mu dobri Bog dušu oprosti”. Kad su joj “iz baze” javili da patrijarh nije umro, nego je “na ledu”, bilo je kasno. Tu se već našao neki zločesti tviteraš da printscreenuje Ksenijin tvit, da ostane kao svjedočanstvo jednog ludog vremena i jednog ludog čovjeka. Koji je, na nesreću svih nas, predsjednik Srbije.

Umal` ne napisah patrijarh.

Patrijarh je konačno i zvanično proglašen mrtvim, ali to nije bio i kraj horor filma u režiji Velikog režisera.

Njegovom odlukom Irinej je, poput Lenjina u Mauzoleju, izložen u Sabornoj crkvi u otvorenom sanduku, djelimično prekrivenim staklom. To su staklo juče tokom cijelog dana cjelivali vjernici i djeca, u iznimnim slučajevima zaštićeni maskama. Cjelivan je i krst, a dijelila se i pričest, iz jedne kašike, kao što to nalažu običaji u normalnim vremenima – u kojima odavno ne živimo.

Samoubistvo nacije u slavu diktatora

Nadalje, umjesto da nove mjere Kriznog štaba u borbi protiv korona pandemije startuju u petak, kada su prvobitno i najavljene zbog dramatičnog povećanja broja oboljelih, one su, bez trunke logike i zdravog razuma, opet Njegovim naumom, prolongirane do utorka.

Taman da se do tada nad kovčegom patrijarha i na njegovoj sahrani zarazi još nekoliko stotina ili hiljada ljudi. Samo 24 sata kasnije biće zabranjena sva javna okupljanja, uključujući i ona kućnog tipa, poput slava i porodičnih ručkova, sa više od pet ljudi (!)

Život manje ili više, ne mari ON.

Ono za šta i te kako mari jeste da će održati još jedan miting, ovaj put sa kaluđerima i kandilima kao scenografijom, pred masom ubogih ljudi, naivnog i nedužnog topovskog mesa. Poput vampira koji traži svoju dnevnu dozu i ne pita kome će da pusti krv, bitno je da točak melje i da nikad ne stane.

I nemojte da Vas začudi kada u nekom minutu govora na sahrani patrijarha krene da govori o svojim zaslugama za izgradnju hrama Svetog Save, nikad boljoj ekonomiji, fabrikama, zloj opoziciji…

A ne tako davno, kada je jedan drugi predsjednik govorio nad odrom jednog drugog patrijarha, zakukao je naš moralista kao sinji kukavac:

“Nije bilo mjesto Borisu Tadiću da traži direktan prenos, pa da on učestvuje u iznošenju kovčega. Nije mu bilo mesto na sjednici Sinoda, nije mu bilo mjesto ni da govori poslije vaseljenskog patrijarha”, govorio je na TV B92 kao opozicionar 2009. godine, neposredno poslije smrti patrijarha Pavla.

Naravno da je brzo zaboravio ono što je tada rekao. I da je jedva čekao da dođe u situaciju da uradi to isto. U međuvremenu je, kao što znamo, par puta banuo na zasjedanje Sabora SPC, napadao vladike i dijelio lekcije, a danas će na sahrani uraditi isto što su radili oni koje je kritikovao.

Jer to je ON. Besraman, Bezobrazan. Bezmoralan.

Međutim, to je tek manji dio problema kada je u pitanju Vučićev upliv u religiju, u kojoj se privatno osjeća kao prase u Teheranu. Onaj veći tek slijedi…

Biće Božja volja, ili Njegova

Jer, Kerber koji stoji između života i smrti srpskih građana, na sve će načine pokušati (zapravo, uveliko to radi) da se umeša u izbor novog patrijarha, ne bi li na svetosavski tron postavio poslušnika koji će raditi u dosluhu s njim i po njegovim instrukcijama. Iako je sistem izbora patrijarha složen i u krajnjoj instanci, kada knjiga spadne na tri kandidata, prepušten “Božjoj volji”, Njegov je plan da među tu trojicu nikako ne zaluta neko ko nije po njegovim aršinima.

Eventualni izbor nekog od vladika koji su se svojevremeno, predvođeni pokojnim mitropolitom Amfilohijem, javno usprotivili odluci patrijarha Irineja da Njemu dodijeli Orden Svetog Save na proslavi 800 godina SPC, bio bi ozbiljan udarac jednoumlju i tiraniji koji su na putu da potpuno unište zemlju i rastjeraju preostalo radno i misleće sposobno stanovništvo.

U suprotnom, ukoliko mu uspije da na čelo crkve dovede nekog od službenika u mantiji, poput mitropolita Porfirija Perića ili sive patrijaršijske eminencije, vladike Bačkog Irineja Bulovića, režim i crkva srpska nastaviće da trguju dušama i krčme ono malo preostale vjere u bolje sjutra i izbavljenje od silnih zala koja nas trenutno drže u ropstvu i beznađu.

Ako se to desi, biće to glogov kolac u srce Srbije koja je na izdisaju i koju samo čudo poput onog crnogorskog može dići sa koljena.

Da se na kraju vratimo na rečenicu sa početka ove kolumne…

Nije toliko problem što u Srbiji niko ne može da umre dok ON to ne odluči.

Veća je muka što uskoro bez njegovog dopuštenja niko neće moći da živi…

Serbian Times