STAV

Kabinet čudesa

O čemu to zaista nema dokaza, a mandatar tvrdi da ima? Recimo, o pomjeranju planina snagom vjere, medicinskoj zaštiti putem pričešća, ili o izmišljenoj praksi da novoosnovane vlade niko ne kritikuje punih sto dana

3884 pregleda 239 reakcija 24 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Printscreen
Ilustracija, Foto: Printscreen

U Evropi se, počevši od 16. stoljeća, dakle s odlaskom srednjeg vijeka i pojavom građanske klase, među imućnijima ustalio običaj osnivanja kućnih muzeja, poznatih kao kabineti čudesa. Ove kolekcije, pothranjivane kolonizatorsko-istraživačkim ambicijama Okcidenta, ispunjavale su vitrine ili čitave sobe i sadržavale slike, skulpture, egzotične predmete nejasne namjene, te biljne i životinjske uzorke: herbarijume, šareno, svjetlucavo perje, skelete, poneki fosil, rogove jednoroga.

Jednorozi, naravno, ne postoje. Bogatima i naivnima je isprva bilo lako podvaliti ekstremno izduženi, navijeni očnjak sjevernog kita po imenu narval jer su, opijeni taštinom i mitovima, lako mogli da zamisle da negdje daleko, po čudnovatim predjelima koji su tek dobijali svoja evropska imena, tumaraju konji iz bajki sa rogom na čelu. Mapa svijeta, kako geografska tako i biološka, dobijala je na tačnosti postepeno, korak po korak, a predmeti dovučeni iz daljine su sve više sortirani uzimajući u obzir nove predstave o svijetu, potkrijepljivane sve izdašnijim dokazima - dakle, teorijama. (Jer u nauci, teorija je upravo to: slika svijeta potkrijepljena dokazima. Ako dokaza nema, ili ih nema dovoljno, u pitanju je hipoteza.)

Švedski biolog Carl von Linné je u prvih pet izdanja svog kapitalnog djela Systema Naturae jednoroga (zajedno sa hidrom, zmajem, feniksom i još ponekim stvorenjem iz mašte) strpao u kategoriju „paradoksalnih životinja”, da bi u 10. izdanju, objavljenom 1758-1759, u biologiju uveo sistematiku životinjskog svijeta koja se koristi i dan-danas, kaogod i sistem davanja imena vrstama. U tom 10. izdanju, pomenuti narval, koji se od tada zvanično zove Monodon monoceros, je već bio ispravno označen kao sisar a ne riba, dok je čovjek (Homo sapiens) svrstan među primate, zajedno sa majmunima velikim i malim.

Stotinjak godina kasnije, koristeći se znanjima svog doba plus sopstvenim, obimnim istraživanjima, Charles Darwin je formulisao teoriju evolucije i opisao čovjekovo mjesto u njoj u sklopu dvije impozantne knjige, Postanku vrsta (1859.) i Čovjekovom porijeklu (1871.). Formulisanje ove teorije, koja je jedan od temelja moderne nauke, podudarilo se sa postepenim nestankom kabineta čudesa, koji su se ili preselili u muzeje ili se pak prometnuli u okrutnu zabavu za mase, gdje se za pristupačnu cijenu radoznala svjetina mogla zgražavati nad sijamskim blizancima, ženama sa bradom i ljudima-slonovima. Darwinova teorija je pred Drugi svjetski rat sjedinjena sa tadašnjom genetikom, potvrđena potom eksperimentalno bezbroj puta, da bi krajem 20. vijeka postala dijelom još jedne naučne sinteze, u kojoj su evolucija, paleontologija i genetika usklađene sa embriologijom, u sklopu nove discipline poznate pod nadimkom evo-devo (evolutionary developmental biology). Evolucija je, nenamjenski ili namjenski, prisutna u svakom pogledu, svakom otkucaju srca, svakoj čaši piva i u svakom lijeku koji uzimamo.

Drugim riječima: pokušaj pobijanja teorije evolucije „zdravorazumskim” rezonovanjem da ljudi nikako nisu mogli postati od majmuna jer u Bibliji, na prvoj strani, piše nešto o danu šestom ili zato što još niko nije vidio kako se majmuni pretvaraju u ljude spada u naučnu nepismenost predškolskog tipa, koja ni pojmovno ni logički nije mrdnula dalje od sredine 19. vijeka. “Često se”, piše Darwin u Čovjekovom porijeklu (prevod moj), “i samouvjereno tvrdi da je porijeklo čovjeka nemoguće spoznati. Međutim, samouvjerenost se mnogo češće rađa iz neznanja nego iz znanja. Upravo ljudi oskudnih znanja, za razliku od onih koji znaju mnogo, spremno tvrde da nauka nikad neće riješiti ovaj ili onaj problem.”

Zdravko Krivokapić, doktor mašinstva i mandatar za sastav nove vlade Crne Gore, je prije koju godinu, u okviru nekakve vjeronaučne besjede, izjavio kako nema „ni jednog jedinog dokaza da je čovjek jednostavno nastao, kao što tvrdi teorija darvinizma, od majmuna”. U odbranu te teze, mandatar se pozvao na svoju nepismenu babu. Dakle, uzalud Darwinov put oko svijeta i hiljadu strana primjera i promišljanja, džaba ogromna količina dokaznog materijala iz paleontologije, embriologije i genetike koji pokazuju, nedvosmisleno, da ljudi jesu afrički majmuni, te da smo se, kao vrsta, odvojili od najbližih rođaka, šimpanzi i bonoboa (sa kojima dijelimo preko 95% genetskog materijala), prije 6-9 miliona godina. S druge strane, o čemu to zaista nema dokaza, a mandatar tvrdi da ima? Recimo, o pomjeranju planina snagom vjere, medicinskoj zaštiti putem pričešća, ili o izmišljenoj praksi da novoosnovane vlade niko ne kritikuje punih sto dana (što bi Krivokapić, jer fantaziranje je besplatno, rado povećao na dvjesta).

Za ovakav obračun sa stvarnošću su neophodni istomišljenici, pa ne iznenađuje da je mandatar angažovao odgovarajući tim. Vesna Bratić, na primjer, doktorka književnosti i kandidatkinja za ministarku nauke, obrazovanja, kulture i sporta (NOKS) je na nedavnoj tribini osporila postojanje ženskog pisma kao književne kategorije, iako je pomenuto pismo predmet proučavanja već decenijama, zastupljeno u programima univerziteta kao što su Harvard i Columbia, i za potrebu kojeg su osnovana najmanje dva stručna časopisa (Women’s Writing i Contemporary Women’s Writing). Istom prilikom je obznanila da feminizam sagledava kao privilegovanje žena, što je pseudoargument stariji od onog da ljudi nisu mogli postati od majmuna. Zanimljivo, takav svjetonazor je nije spriječio da objavi (istinski zanimljiv) rad u časopisu Gender & Language, koji zasigurno ne bi postojao, kao ni mnogi drugi časopisi na temu feminizma i rodnih studija koji joj stoje na raspolaganju, da nije bilo višegeneracijske borbe za jednakost među polovima, što feminizam zapravo jeste.

Kakve sve ovo veze ima, pitate se, sa reformisanjem državnog aparata, stvaranjem društva jednakih mogućnosti u kojem žive slobodni ljudi i svim ostalim lijepim riječima koje mandatar voli da koristi u intervjuima?

Suštinske. I mandatar i Vesna Bratić, kaogod i neki drugi kandidati za kabinet, ostavljaju malo mjesta sumnji da njihovi prioriteti dolaze od Srpske pravoslavne crkve, institucije koja je duboko posvađana sa objektivnom realnošću i beznadežno ukopana u rovove srpskog nacionalizma, gdje je ugroženost nacije permanentna a ratni zločini u njeno ime nepostojeći. Stoga zamislite kako bi na konkursu budućeg Ministarstva NOKS-a prošao projekat o uticaju masovnih okupljanja na širenje korona virusa u Crnoj Gori a kako revizija udžbenika iz biologije po mjeri crkve ili pilot program uvođenja vjeronauke u škole.

Međutim, nije sve tako mračno. Ostaje nam utjeha da bi Krivokapićev kabinet čudesa svima dao šansu: narvali bi ponovo mogli da postanu jednorozi, Crnogorci bi, mislima, čistili svoju DNK od majmunskih gena, dok bi Crnogorke konačno mogle da se udaju u crnini, lelečući veselo za Kosovom. Posmatrano iznutra, činilo bi se da vrijeme stoji, ali ono bi samo ravnodušno prolazilo: kraj utihnulih škola i uglancanih manastira, pokraj ležaljke dokonog Evropljanina koji je platio ulaz na Sveti Stefan ne bi li se iz blizine zabavio tuđom nevoljom.

Autor je neurobiolog i pisac. Živi u Čikagu.

Preporučujemo za Vas