Zemljotres, potres, podrhtavanje tla, trešnja... koju god riječ da izaberete djeluje - zastrašujuće. Igra planova - ono što se nama obično ukaže kao teško razaranje, s tačke gledišta prirode je smirivanje, da ne kažem - stabilizacija. (U vrijeme mog odrastanja ta riječ je bila eufemizam za ekonomsku krizu, a danas je alibi za žmurenje evropskih političara pred nepočinstvima političkih prijatelja/saveznika.) Priroda tako funkcioniše - kada je pritisak na sastavku dvije ploče preveliki desi se „pomjeranje“ odnosno stvari se na neko vrijeme (iznova) slože. Koliko se god kod nas na površini to ukazuje kao - dramatična nevolja.
Svaka muka na ovaj sjever, pomislio sam. Plav, rajski kutak Crne Gore. Gospodstveni ljudi i čudesna priroda. Visitor, planina iz geografije i čitanki, zahvaljujući Kostićevoj pjesmi. U danu kada smo mogli pročitati vrlo depresivnu (iako preuranjenu) vijest o tome da Plavsko jezero nestaje - podsjetili smo se, na još jedan način mušičave, nepredvidljive moći Prirode.
Ali, i najveća muka se može „poništiti“ samo na jedan način - ako izazove pravi odjek ljudskosti. Imali smo zemljotrese koji su bili generacijski znak, ali i obilježje epohe. U doba socijalizma takvi su bili veliki zemljotresi, koji su, pored razorne moći prirode, tamne i nekontrolisane, pokazivali i moć ljudske solidarnosti i empatije, a kada se to upakuje u, iz današnje vizure sve manje naporne, ideološke oblande bratstva-jedinstva, obavezno se završavalo kakvom serijom omladinskih radnih akcija, pa bi se, kroz izgradnju zemlje, gradili i odnosi među njenim mladim stanovnicima, produbljivale veze među narodima itd... Sjetite se - izgledalo je kao šifre: Skopje 63, Crnogorsko primorje 79... Snimali su se filmovi, potresna dokumentarna ostvarenja, ali koliko o patnji i razaranju tu je uvijek bilo riječi o - izgradnji. Svi smo bili ponosni na novosagrađeno Skopje. I na uvijek adekvatnu reakciju javnosti, države, društva.
Takvi događaji, razorni i tmurni, uvijek pokažu i stvarno stanje ljudskosti u jednom društvu. Ali i elemantarne organizacije i znanja odgovornih.
Pravo pitanje je - ako je cg društvo nepovratno ogrezlo u raznim oblicima pokvarenosti, onda adekvatnu reakciju povodom bilo čije nevolje i ne možete očekivati. To će uvijek biti neka inercija, traljavost, provincijski protokol... Ipak, s vremena na vrijeme, pokaže se da ljudskost nije tako lako prognati iz ljudi. Sjetite se samo reakcije građana kada se desila željeznička nesreća na Bioču. Ili u nekim sličnim prilikama, kada je taj zahtjevni ispit lijepo polagan.
Nadati se da će oni koji su ostali bez doma dobiti pravu pomoć. Ne smije biti drugačije, ako je ovo društvo vrijedno postojanja.
Ovih dana je u fokusu javnosti bila posljednja italijanska kraljica, Jelena Petrović Savojska, pa je u (kao i obično) inspirativnom tekstu Miodrag Lekić podsjetio na ljubav koju su Italijani pokazivali prema svojoj kraljici, a koja je na mnogo načina vidljiva i danas. Bar dijelom razlog tome je u njenoj nevjerovatnoj reakciji kada je zemljotres uništio Mesinu na Siciliji 1908. Ona je organizovala pomoć, sama otišla među ruševine i uneserećene, pozvala ruske i strane brodove da dođu u pomoć, pomagala ljudima... Zemljotresi uvijek pokažu nešto što valja zapamtiti.
Opet, ne znam koliko je stabilnost što je propovijedaju evropski političari u Crnoj Gori drugačija od stabilnosti zemljine kore. Kod nas, tzv. stabilnost propovijedaju upravo u strahu od potresa, dok priroda sasvim obrnuto, potres vidi kao način da se stvari - stabilizuju.
Pretjerano insistiranje na stabilnosti samo čini da, kad dođe, zemljotres bude jači.
Ko zna, možda baš godina koja počinje potresom, može donijeti smirivanje...
Bonus video:
