ZAPISI SA UŠĆA

Splitsko grimizno dugme

Split viđen sa Marjana - osunčana, lijepa zvijer od kamena koja se spušta niz obronke Mosora sve do luke. Razjapljenih lučkih čeljusti zvijer ljubi more, okrenuta ka uskom prolazu između Brača i Šolte

5504 pregleda 4 komentar(a)
Split, Stari grad, Foto: D. Dedović
Split, Stari grad, Foto: D. Dedović

Moglo je to biti u prvoj polovini sedamdesetih. Prosvjetni radnici su odlučili da jedan od ekskurzijskih ciljeva bude - Split. To je značilo dugu vožnju, jedno noćenje u Mostaru, i dolazak u grad na Jadranu negdje prije podne. Moj kontinentalni nos nije bio pripremljen na mješavinu mirisa u luci. Riblja drob, so, dizel ispušten sa ribarskih brodića - ta mješavina mi i dan danas spava u korijenu njuha. Posjetili smo i fabriku sardina, uvjeravajući se u napredak socijalističke prehrambene industrije. Od oštrog vonja ribljeg ulja i soli duša mi se popela u grlo, mada sam inače mnogo volio one bezrepe i bezglave ribice u konzervi - jedinu morsku ribu dostupnu djeci iz dubokog zaleđa. Izgleda da su djeca po osjetljivosti čula mirisa vjerovatno bliža psima nego odraslim ljudima, čiji su receptori već oguglali.

Popeli smo se na Marijan. Više pamtim napor penjanja nego trenutak kada nam se Split morao ukazati kao osunčana, lijepa zvijer od kamena koja se spušta niz obronke Mosora sve do luke.

Slušao sam ribare i građane kako razgovaraju na jeziku za koji sam do tada bio uvjeren da ga je izmislio Boris Dvornik - kao Roko Prč u iz Našeg malog mista ili Stipe iz Bitke na Neretvi.

Bilo je neke magije u toj melodiji - ona će bljesnuti u uzdasima majke i sestre kada na radiju prepoznaju glas Olivera Dragojevića. Taj ikavski će me omađijati, biće akustično pakovanje za prvi čudesan dan u Splitu.

Crveni Split

Moje studentsko doba je bilo nepravedno prema najvećem dalmatinskom gradu. Osamdesetih je cilj kontinentalaca bila Makarska. Ali Split nam je snabdjevao svojim šarmom izdaleka. Dino Dvornik - Zašto praviš slona od mene. Ili Đavoli - Stojin na kantunu glava u balunu, a-a-a, di si ti. U prevodu - stojim na ćošku, mamuran ko čep...

Palme na splitskoj Rivi
Palme na splitskoj Rivifoto: D. Dedović

Svjetlucanje mora će još od djetinjstva ostati povezano sa glasom Meri Cetinić iz grupe More. Iznad kojeg će kružiti Oliverov galeb.

Kao dječak divio sam se legendarnoj sedmici Hajduka, Požarevčaninu Slaviši Ivanoviću, daleko poznatijem pod imenom - Slaviša Žungul. Generacija naših očeva imala je svog jugoslavenskog junaka iz pedesetih, Vladimira Bearu, golmana splitske ekipe koji je zbog mobinga jednog suigrača prešao u Zvezdu - Svaku loptu vješto hvata / da mu ne bi takla vrata, / Pa na mistu, ili uvis, / Istu hvata baš ka ris.

Bio je to svih tih decenija “crveni Split”. Onaj koji je 4. maja 1980. na Poljudu plakao za Titom. Na istom mjestu je decembra 1983. Mladen Delić izgovorio ono svoje - “Ljudi moji, je li to moguće?” Jugoslavija je u zadnjem času više sretno nego spretno pobijedila odličnu bugarsku fudbalsku reprezentaciju.

Ali došla je 1991. Balkanska korida, što bi rekli momci i devojke iz grupe Stijene. Demonstracije protiv srpskog opkoljavanja hrvatskog sela Kijeva. Naravno, već osamdesetih su postojale naznake da će se mit o vječno lijevom gradu raspasti još prije države koja ga je stvorila. Ipak nisam očekivao da će tog 6. maja krhotina mita u obliku televizijske slike upasti u moju dnevnu sobu. Pamtim brkatog radnika kako davi mladića u uniformi. Svetlančo Nakov je uspio da se izvuče iz šlema i da sklizne u utrobu transportera. Preživio je. Manje sreće je imao dječak Saško Gešovski koji je stražario ispred Komande vojnopomorske oblasti JNA. Ubijen je vatrenim oružjem. Nije uspio da napuni ni dvadeset godina.

Između 20.11.1918. i tog dana pred Komandom proteklo je nepune 73. godine. Splićani su jednom pozdravili vojnike srpskog kralja kao oslobodioce. Na spomen-ploči na Gatu sv. Petra 1921. je bilo zabilježeno da je ta vojska “pozdravljena, zagrljena, blagoslovljena od cjelokupnog naroda i građanstva Splita”. Istorija je ćudljiva diva.

Viva ludež!

U Frankfurtu sam devedesetih upoznao ekipu Splićana koji će u istoriju postjugoslovenskog prostora ući pod imenom Feral tribune. Sa mojim generacijskim drugom Predragom Lucićem i nešto starijim Đermanom Ćićom Senjanovićem razumio sam se “na prvu”. Ispijali smo njemačka pšenična piva i opušteno se smijali u bifeima Frankfurtskog sajma knjige. Iz tog susreta je 1999. nastala antologija savremene bosanskohercegovačke priče “Evakuacija” - Feral je bila jedina izdavačka kuća kojoj sam htio povjeriti domaće izdanje, mada honorara nije moglo biti ni u tragovima.

Prvi frankfurtski Sajam knjige poslije Tuđmanove smrti i Račanove pobjede okončao je eru krutih, državotvornih nastupa Hrvatske u Frankfurtu, donijevši i feralovcima mjesto na zajedničkim hrvatskim koktelima i štandovima. Sjećam se da mi je Ćićo jednom ljuštio škampe komentarišući da sam sigurno “radničko dite” koje ovo nije jelo, pa me valja nahraniti sada, kada Hrvatska i suvozemnoj radničkoj djeci katkad nudi plodove mora.

Najljepše mi je bilo kada sam godinu ili dvije poslije toga poslom došao u Split. Javio sam se Peđi kako sam zvao Lucića, a on je dovukao cijelu ekipu u njihovu konobu Hvaranin. Peđa i Ćićo su imali stalnu potrebu da stvari formulišu iskosa na onaj splitski, duhoviti način koji me je beskrajno zabavljao. Da, bilo je dobrog vina i dobrih dalmatinskih jela. Nisam znao da ću tada Ćiću vidjeti posljednji put.

Peđu sam vidio još jednom. Užice su organizovale književni festival na kojem su učestvovali Viktor Ivančić i Predrag Lucić. Peđa je prenio na binu isti onaj urnebes koji je priređivao u konobi Hvaranin. Pred stotinama gimnazijalaca koji su se zdravo smijali Lucić je parodirao ustaške i četničke pjesme.Tada sam ga vidio posljednji put.

Ćićo je umro marta 2013, a Peđa januara 2018. Prije njih je umro Feral, godine 2008. Da sam znao da će njih dvojica prerano otići ne bih samo čitao njihove tekstove, jurcajući po kontinentu, ne bih se samo pozdravljao preko zajedničkih prijatelja. Sjeo bih s njima, makar još jednom, u onu konobu da se ko ljudi oprostimo.

Preživljavanje grada

Bio sam još dva puta u Splitu. Jednom kao gost jedne njemačke fondacije - sjećam se šetnje po Rivi i odlične večere u restoranu Le Monde koji je bio u vlasništvu poljudskog “vatrenog lakta” kako su zvali fudbalera Hajduka Aljošu Asanovića. Čuo sam da je lokal prodat i da više ne radi.

Posljednji put sam u Split navratio prije nekoliko godina. Došao sam iz Makarske, prvi put kao pravi turista. Obilazio sam Dioklecijanovu palatu, naručio kapućino u jednom od kafea kojem nisam zapamtio ime.

Čitao sam štošta o stoljećima koja su u kamenu nataložila oko mene. Sva carstva koja su nešto značila na Jadranu i Mediteranu stolovala su ovdje. U jednoj od tih iščezlih država sam i ja rođen.

Detalj iz Starog grada
Detalj iz Starog gradafoto: D. Dedović

Sjetio sam se davnog razgovora u splitskom stanu profesora Nikole Viskovića. Među bezbrojnim knjigama profesor mi je govorio o pljačkaškom karakteru prošlog rata, o primitivizmu desnice i oportunizmu ljevice. Nadu za svoj grad crpio je iz saznanja da urbana cjelina uvijek usisava zaleđe i da će Split pobijediti sve varvare, jer će već njihova djeca, rođeni Splićani, prihvatiti grad kao svoj prostor, odbijajući da od njega naprave očevu guduru.

Vjerovatno je taj krug vječan. Gradovi urbanizuju svoje varvare. Ali ponekad i proizvode svoja urbana, nasilna plemena. Neću se baviti spaljivanjem Ferala na Rivi, bacanjem srpskih automobila i vaterpolista u more. To nije moj Split. Ali grad je meni nezamisliv bez sjećanja na razgovor sa Nikolom Viskovićem.

Blagajnica iz „Tommyja” na splitskom Žnjanu

Poezija je svakako moćnija od uspomena jer ona može biti i uspomena na to što nikada nije bilo ili na nešto što će tek biti. Ili čak žal za nečim što nikada neće biti. U Beogradu sam upoznao još jednog Splićanina, Damira Šodana, koji me generacijski podsjetio na to koliko nam je jednom značila poezija Leonarda Koena, sigurno suvislijeg kandidata za raspjevanog književnog nobelovca od Boba Dilana. Šodan se dugo, predugo, bavi prevođenjem užasa devedesetih u Haškom tribunalu. Ali kao pjesnik ponekad zapiše nešto iz svog Splita. U pjesmi o splitskoj blagajnici u kojoj sve pršti od tužne erotike - jer ljepotu jedne žene razjeda pljačkaški kapitalizam, vidim ono što nedostaje mojim slikama Splita:

neobično lijepa žena/ srednjih tridesetih/ sjajnih očiju i napetih grudi/ napadno se smješka/ dok prebire finim prstima/ po tvojoj potrošačkoj košarici/ punoj lakog špeceraja.

među policama supermarketa/ uz drndanje tamburaša/ odjekuje ulickani Škoro,/ klima uređaj radi,/ kolica kao po ledu savršeno klize/ i ona ima 3.500 kunskih razloga/ za sreću,/ prije svega zato jer raspolaže/ stalnim poslom u zemlji/ blaženo upokojenog proletarijata,  i dok se naginje/ da dohvati trokut livanjskoga sira/ jasno razabireš krupnu bradavicu/ (ljeto je!)/ ispupčenu kao grimizno dugme/ za lansiranje nuklearne rakete.

Mada ovo nije kraj pjesme, jeste kraj ovog teksta. To grimizno dugme jedina je razglednica puna nade koju vam ja, zarobljen na maglovitom kontinentu, uz pomoć Damira Šodana mogu poslati iz svog imaginarnog Splita.

Preporučujemo za Vas