Dunje su bile omiljeno voće bogova sa Olimpa. Zašto baš dunje, pored toliko drugih egzotičnih vrsta?
Malo je je retično raspitivati se i čuditi Zevsovim odbirima. Jesu li bogovi ili nisu? Ko je smio da ih pita zašto su izabrali Olimp?
Kada je već tako ne raspitujmo se ni o dunjama, nego, pođimo redom.
U proljeće, kada zacvjetaju važno je da ih obiđeš. Tiho, bez ikakvog uzdisanja, čemera ili srdžbe u srcu. Stupiš pod krošnju kao pred oltar i ćutiš. Ne zapitkuješ. Disanje primjeriš cvjetanju na tvoje oči i misliš na one koje voliš. Ipod svakog stabla ponoviš isto i čekaš da ti da znak.
Kada po vrhovima ružičastih ćubica zametnu sitni plodovi ponovo krećeš u obilazak i dodiruješ - da ne dotakneš. Šapućeš i osmjehuješ se. Ako ne umiješ, potražiš pčelara i gledaš kako se nekim sitnim drhtanjem na krajevima usana raduje košnicama mladih pčela. Tražiš da te nauči. Kada ni potom ne umiješ onda nisi od dunjeve prirode, bez krivice i uvrijeđenosti odustaješ; posvetiš se kakvim šljivama ili kruškama, drijenu, lijesci, strpljivoj staroj jabuci ili samo zagrliš orahov hlad koji je tvrd na uši, na tuđe raskalašno smijanje i mnoge suze. Mobilni telefoni su najveći neprijatelji traženja dunjeve sreće. To ti nikada neće oprostiti. Dunje su ljubomorne i žele posvećenost, gledaju te s hiljadu zelenih očiju. Ako hoćeš da rastu i žute za tebe, da se u zrelu jesen s radošću predaju u rakiju, onda zaboravi ajfone ili razne androide. Prije će ti oprostiti usisivač na produžnom kablu.
Uzalud prebacuješ na vibraciju i nečujno, uzalud kriješ u unutrašnji džep ili onu odvratnu izletničku torbicu. Ne. Svaka ružna poruka koja ti navodno tiho stigne tokom šetnje kroz dunjik okači se u srce dunja i potom prepečenica donosi na mržnju, na uvredu i pakost. Notifikacije raznih portala koje ti pristižu u elektronskoj tišini, dok ti glumiš posvećenost, najveća su uvreda za buduću dunjevaču - crne hronike, propale privatizacije, Škaljarci i Kavčani, odrađeni inspektori, grdne politike i grđi političari, potkupljeni tužioci, mantiji i demantiji, zabodu se u jedro dunjevo meso i krajem novembra istoče u gorke kapi ničega. Kad prođe ljeto i dunje zajesene onda ih obilaziš željan razgovora. Pričaš, šališ se, galamiš, dovikuješ im, zagledaš, podviruješ, namiguješ i čekaš da se one najljepše, žute i s krupnim obrvama od modrih listova, zarumene. Zrele dunje vole zadirkivanje i umiju da se zacrvene na svaki lijepi viverski naklon. Ono kada si proljetos čekao znak bila je samo vježba iščekivanja - izostao je i uvijek će. Ipak, ni jedan dunjđer neće odustati jer rečeno je da će nekome, jednom, i mlada dunja učiniti znak. Kada počnu da opadaju moraš biti tu. Ne ljutiš se na one nestrpljive, one što jedva čekaju da se otisnu ka zemlji. Najprije požure nedorečene, zapostavljene u zajednici gordih ljepotica, one isfrustirane ljepotom drugih. Potrajaće.
A onda, dok gledaš u žuti roj na stablima i dišeš miran jesenji dan, kada iznenada, pred tvoje noge padne najljepša od svih, ona za koju si mislio da je nevidljivim koncem vezana za nebo, znaj da je čas - trenutak da se otresu, oberu i zdrobe u najljepše dunjevo žito. Ignorišeš ose i stršljene što se zalijeću na mahove i izbezumljenom upornošću traže svoj dio. Ignorišeš Zevsa, Heru i cijelu porodicu s Olimpa. Ignorišeš jer su to umirovljeni bogovi bez jurisdikcije, zarobljeni u starim navikama, skloni nepotizmu, incestu i spletkarenju.
Prethodno ih pereš, poloviš, vadiš sredinu u kojoj su dunjeve gorčine, ljetnje žege i jesenje noćne studeni i moliš se kratkim molitvama. Ako ne umiješ s molitvom, pjevaš koju Balaševićevu izbalansiranu uspavanku, recimo, "Jesen stiže dunjo moja", ili onu neizbalansiranu o dunji i fioci. Ispričaš im da se u arapskom svijetu cijelo ovostrano življenje zove po njima - dunjaluk iz kojeg se samo zlatnim korakom prekorači u hairet. Voljeće te iako možda znaju da su one dobile ime po dunjaluku, a ne obrnuto.
I onda, sabrane u svom čudesnom soku, zasute izvorskom vodom, pustiš da se smire u samodovoljnosti i ljubavi, kao ono kada su se u začaranoj vodi kupali nimfa Salmakida i mladi Hermafrodit nakon čega su se stopili u jedno tijelo. Kasno je da se žališ kada iz nagrađenog kazana izdunje prve kapi.
Kasno je da se čudiš otkud gorčina, neki čudan trag oporosti i ljutine.
Sve ti je rečeno.
Hvlalio si se i razmetao dok su one ćutljivo zrijevale, lagao nekoga dok si pekao meku rakiju, psovao u onaj prokleti telefon.
Sve ti je tu u jednoj čaši; rastavljanje stare i sastavljanje nove vlade, mjere NKT-a, obećanja data sa "lako ćemo", socijalna davanja, čerupanje budžeta, partijsko zapošljavanje, međunarodne prilike, Tramp i Bajden, palac i do palca. Sve. Sve do austrijskog kancelara, i dokle ne možeš da zamisliš.
Kasno je da se žališ jer si mimo savjeta lakomo dodavao šećer od kojeg izgori tiha snaga dunja. Činilo ti se da ih bijeli kristal natjera u ludačko vrenje i pogriješio si. Dunjama se dodaje med ako ćeš da se iskupiš za propušteno, da se pokaješ za laži, da zaliječiš svoje i dunjeve rane.
Možda možeš da slažeš oko vina jer istina je u njemu, pa dok je tražiš s viškom vina nađeš i višak laži , ali sa dunjama je drugačije. U dunjama je molitva, a u molitvi ljubav. Kako si pjevao tako si i pekao.
A nisi pjevao samo ti nego sve oko tebe. I nisi lagao samo ti nego svi, i svi u tvom telefonu, lagali i nadali se da niko neće znati.
Kamo sreće da si nosio usisivač.
Nije do dunja nego do trunja.
Nisi ti Zevs pa da lažeš bez posledica.
Bonus video:
