Godina pred nama obiluje jubilejskim osvrtanjima na prošlost, mada je to, pod ovim nebom, rizičan posao, podložan svakojakim ideološkim krivotvorenjima i vrlo nategnutim dovođenjem u vezu sa sadašnjošću. Eto, da nije ničeg drugog nego ”100 godina od” 1918. - koju, pola nas slavi kao veliki i svijetli trenutak, a pola ga se sjeća pod geslom ”bilo, ne ponovilo se”! Zato odmah predlažem da se, na momenat, odmaknemo od tog jubuleja, da zađemo u dalju prošlost i vidimo šta se to važno po nas zbivalo - ne stotinu, nego hiljadu godina unazad. Imamo li, recimo, 1018. godine neku čistiju istorijsku situaciju i neku obljetnicu koja nas ne bi, ovako podijeljene, dodatno dijelila?
Pomenuta godina djeluje spokojno i stabilno. Autoritetom snažnog vizantijskog cara i vojskovođe Vasilija Drugog, upravo su se okončala balkanska previranja i prostor od Soluna do Neretve, koji je do juče ključao od međusobnih sukoba, izazvanih istorijskom pojavom bugarskog (makedonskog) ”cara Samuila”, sad je ponovo pod političkom upravom Konstantinopolja. Oblast današnje Crne Gore, u tim je smutnim i tegobnim vremenima dobila prvog ”međunarodno priznatog” vladara - Svetog Jovana Vladimira! Samo, ovaj nije priznat krunama i poveljama iz Rima ili iz Vizantije - nego svojom mučeničkom smrću (+1016.) i vrlinskim životom, zbog kojih je zavrijedio nešto što nema ni jedan drugi ovdašnji vladar do danas. O njega se otimaju i smatraju ga svojim - svi balkanski narodi! Hiljadu osamnaesta i novonastali mir koji je ta godina donijela, otvorila je mogućnost da Stefan Vojislav, hrabri i vješti ratnik, bliski rođak Svetoga kneza Jovana, započne djelo koje će dovesti do stvaranja istinski nezavisne države, otrgnute od vizantijske uprave. Vojislav će petnaestak godina kasnije podići ustanke, a njegov sin Mihajlo kroz koju deceniju dočekaće političko priznanje svoje države godine 1077. (Tako da nikome živome nije jasno zašto je aktuelna crnogorska vlast pretprošlu, 2016. godinu, naslovila 1000. godišnjicom naše državnosti?!)
Dakle, 1018. je stvoren jedan novi politički poredak, koji će Vojislav ubrzo napasti svojom vojnom vještinom, vizionarskom dalekovidošću, uz obilje Božije pomoći (jedna oluja mu je donijela obilje carskog blaga na ”prag od kuće”; priziv Božijeg imena mu je spasao živu glavu u metežu Tuđemilske bitke… itd.). Zato ovu godinu vidim kao jubilej - ali ne u odnosu na konkretan događaj, nego kao početak epohe koja će izroditi prvu pravu zetsku državu, uvaženu od svih ”relevantnih međunarodnih faktora”. (Amerika i Rusija tada ne bjehu nikome na vidiku… ej!)
A Stefana Vojislava vidim kao ličnost koja nesumnjivo može da nas objedini, svojom temeljnom ulogom u procesu i pojavi, danas zvanom - crnogorska država. On je sposoban, odvažan, mudar… poput nekog od naših novovjekovnih crnogorskih hajduka. Vizantijski izvori ga, razumljivo, karakterišu kao uzurpatora i ponegdje ga nazivaju pogrdnim imenima (”lukavi varvarin”; ”divlja zvijer ”), ali mu ne mogu oduzeti slavu pobjednika! On je hrišćanski vladar, pobožan i odan, poput cara Davida, biblijskom viđenju svijeta i stihija u njemu.
On je beskompromisni borac za samostalnost svoje države, i ne preza od sukoba, kako sa Vizantijcima, tako i sa okolnim raškim i humskim velmožama - po principu ”jedna zemlja, a dva gospodara, carovati oba ne možemo”! Te njegove osobine, uz sve gore pobrojane istorijske činjenice, sigurno će voljeti oni koji zagovaraju apsolutnu nacionalnu samobitnost savremenih Crnogoraca. Ovim drugim Crnogorcima, koji sebe doživljavaju, dijelom srpske nacionalne, etničke i kulturne cjeline, više će se sviđati činjenica da Vojislavljeva država svoje granice nije imala kod Prijepolja i Plužina, nego se protezala od Stona na Pelješcu, pa preko Kosova, do Toplice kod Niša (Vojislavljeva država je bila nezamisliva bez Kosova - otuda se Bodin u Prizrenu osjeća ”kao car”!) Njima će biti milo kad u izvorima prvog istorijskog reda (Kekavmen, Skilica) pročitaju da se za Vojislava kaže kako je on ”arhont Srba”, njegova zemlja - ”zemlja Srba”, a on lično, po porijeklu ”Srbin Travunjanin”! Postoje, pored svega, i ozbiljne naučne hipoteze, po kojoj su Nemanjići, potomci (srodnici) jednog od Vojislavljevih sinova (pa onda nije nimalo slučajno, što će, brat Svetog Save, Vukan, od rimskog pape dobiti iste insignije kraljevske vlasti u Zeti=Duklji, koje je imao i Mihajlo Vojislavljević).
I šta čovjek da poželi ljepše i bolje, nego kad naiđe na neku davnu 18. godinu, bogatu kao sama vizantijska lađa, toliko obilatu činjenicama, da ima dovoljno za sve - da se braća ne svađaju.
Autor je rektor cetinjske Bogoslovije
Bonus video:
