STAV

U čast žrtvama i ratnicima nevidljivog rata

U našoj zemlji već duži niz mjeseci bjesni rat. Rat koji postaje sve tragičniji, kako po broju ljudskih žrtava, tako i po posljedicama po ekonomiju i budućnost zemlje

5671 pregleda 284 reakcija 8 komentar(a)
Iz Kliničkog centra CG, Foto: Vijesti/Savo Prelević
Iz Kliničkog centra CG, Foto: Vijesti/Savo Prelević

Poštovani građani i kolege ljekari,

Da se ne bismo više lagali, stvari je potrebno nazvati pravim imenom:

U našoj zemlji već duži niz mjeseci bjesni rat. Rat koji postaje sve tragičniji, kako po broju ljudskih žrtava, tako i po posljedicama po ekonomiju i budućnost zemlje.

Svaki dan dobijamo izvještaje sa ratišta, koliko je ljudi zaraženo i koliko ih svakog dana premine. Nažalost, izgleda da smo se navikli na ovo neproglašeno vanredno stanje. Tragične brojke više nikog niti zapanjuju niti uzrujavaju. Nikog, osim one najbliže oboljelih i preminulih kao i ljekare i tehničare koji se svakog dana spremaju za novu bitku.

Teško je gledati svakodnevno te ljude koji se bore za posljednji dah života. Sami i uplašeni. Više nema nikog ni da im pruži riječ utjehe, da ih uhvati za ruku i da ih pogleda u oči.

Osoblje je odavno desetkovano i na izmaku snaga i mogućnosti. Izmučeno, odvojeno od sebe i gorke realnosti. Jer treba svakom tačno uključiti: antibiotike, antikoagulante, antipiretike, antiemetike, atihipertenzive, antiaritmike, antipsihotike, antidepresive, antiepileptike, antimalarike, antivirotike. Povećati gastroprotektive i vitamine, povećati protoke kiseonika, izmjeriti saturacije i pritiske, poslušati srca i pluća, previti, presvući, okupati, okrenuti, namjesiti, ponovo provjeriti i pročitati svu dokumetaciju, izvaditi krv, pogledati nalaze, Rtgeove, CeTeove. Da se ne previdi, ne propusti, ne izostavi, ne omane i ne upusti.

No i dalje nikog nema...

Kada uđete u bolesničku sobu i ugledate oči pune nade i straha novog čovjeka na starom krevetu, kroz glavu vam prođu sva lica onih koji su na tom mjestu ležali. U njegovim očima vidite uplakane oči majke u strahu za djetetom, oči supruge sa tugom za preminulim mužem, oči unuka koje plaču za djedom i babom koje je svojom nepažnjom doveo do nenadanog kraja. Oči usamljenika bez suza, kome je smrt jedini prijatelj.

Volio bih da svak može da vidi taj tihi rat makar na jedan dan. Da osjeti i proživi tugu, bol i usamljenost tih ljudi. Rad, požrtvovanost i otuđenje preopterećenog osobja.

Samo jedan dan bio bi dovoljan da ljudi shvate, da ovaj rat više ne možemo ignorisati.

Građani bi postali odgovorniji. Ljekari i tehničari koji trenutno nijesu opterećeni, bi se više uključili da bar malo pomognu kolegama koji su na izmaku snaga. Direktori bi išli u vizite u kovid centrima i bili prvi na liniji fronta. Ministri bi prestali biti gluvi i slijepi. Donijeli bi razuman plan djelovanja, skupili bi hrabrost i ponijeli odgovornost za teške odluke.

Autor je psihijatar u kovid centru nikšićke bolnice

Preporučujemo za Vas