NEKO DRUGI

Sindemija: bolest prije bolesti?

Na cijelom svijetu ljudi slabe svoja tijela nezdravim načinom života. Potrebno nam je više od „pukih“ mjera za borbu protiv jedne pojedinačne bolesti: zdravstvena politika koja omogućuje dugoročno očuvanje zdravlja svih

1848 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Printscreen
Ilustracija, Foto: Printscreen

U medicinskim stručnim novinama The Lancet moglo se nedavno čitati da mi trenutno ne doživljavamo pandemiju nego sindemiju. Kako bismo razumjeli što se time misli i koje to konzekvence nosi, pomoći će nam pogled na djelo francuskog liječnika i filozofa Georgesa Cangilhema.

„Covid-19 nije pandemija“, nedavno je napisao Richard Horton, šef redakcije renomiranog medicinskog časopisa The Lancet. Iako je širenje virusa globalni problem - sufiks „pan“ na grčkom znači „potpun, cjelokupan, sav“ - to ne bi u potpunosti opisalo aktualnu situaciju. Umjesto da pogled usmjeravamo samo na veličinu širenja virusa, bilo bi potrebno prostudirati uzroke zdravstvenih problema koje čini virus. Covid-19 se tako brzo širio i nosio pustoš sa sobom jer je sinergija mnogih drugih kroničnih bolesti već dugo slabila svjetsko zdravlje.

Zbog toga veli Horton da bi trebalo govoriti o sindemiji. I sufiks „syn“ potječe iz grčkog jezika i znači „skupa, sa, zajedno“. Hortonov nalaz je potvrđen detaljnom studijom, koja je 17. listopada objavljena u časopisu The Lancet u kojoj se kaže: “Uzajamno djelovanje Covida-19 sa rastućim kroničnim bolestima svijeta kao što su gojaznost, povišen šećer i zagađen zrak posljednjih 30 godina, omogućilo je pretpostavke za tako veliku smrtnost uzrokovanu Covidom-19. […] Veliki broj rizičnih faktora i neprenosivih bolesti, koje su analizirane u okviru ove studije (…) povećava rizik od jednog teškog ili čak smrtonosnog ishoda Covida-19“ navode znanstvenici i znanstvenice koje su sudjelovale u toj studiji.

Proces umjesto događaja

Najvažniji nalaz studije prema tome glasi: naše društvo je već bilo bolesno i prije nego smo postali svjesni opasnosti zaraze. Prije nego su se ljudi cijelog svijeta izložili riziku inficiranja sa koronavirusom, otrovali su se i oslabili vlastitim svakodnevnim načinom života. Covid-19 samo iznosi na vidjelo razmjere onih bolesti, i povećava ih, koje su uzrokovane lošom ishranom, nedovoljnim kretanjem i socijalnom nejednakošću u pristupu adekvatnoj zdravstvenoj zaštiti.

Najmanje već 30 godina rastu neprenosive bolesti kao pretilost, dijabetes, karcinomi koji su uzrokovani zagađenjem okoliša - da navedemo samo neke. Osobito jer na nekim mjestima „stari“ rizici po zdravlje kao što su alkohol ili duhan i dalje opstaju. Kako bi opisao ove bolesti koje međusobno utječu na svoje pogoršanje, američki antropolog Merill Singer je 1990. godine skovao pojam „sindemija“, koji preuzima sada i Horton.

Ono najistaknutije kod sindemije koju trenutno proživljavamo je to što nam pred oči iznosi da se kod nekih stanja, koja mi obično ne doživljavano kao takva, radi o bolesti. Kada mislimo na bolesti najčešće pomislimo na događaje. To jest: rapidno opadanje onoga što smatramo zdravim, uzrokovano ili povezano sa prodorom stranih tijela (virusi ili bakterije), koja ometaju unutrašnju funkcionalnost tijela. Kako bi stoga pretilost odgovarala slici bolesti, kada se tu radi o skupu različitih štetnih rutina te je stoga više proces nego događaj? Ne postaje se naprasito gojazan u tolikoj mjeri da šteti zdravlju, nego polagano. Taj lagani put koji se ne smatra bolešću do onog trenutka kada prevrši mjeru i nije uzrokovan stranim tijelom nego najčešće ima svoje unutrašnje razloge.

Organsko širenje

Stanje globalne sindemije stoga zahtijeva i novo shvaćanje onoga što nazivamo bolešću. Za to novo određenje se isplati baciti pogled na knjigu Georgea Canguilhema The Kowledge of Life iz 1952. u kojoj ovaj liječnik i filozof objašnjava: „Zdravlje je luksuz - razboljeti se i oporaviti se od bolesti. Svaka bolest dovodi do smanjenja snage za borbu i pobjedu nad drugima.“ Prati li se ova perspektiva, zdravlje i bolest nisu suprotnosti, nego međusobno ovise jedna o drugoj. Prema tome, dalje se navodi, „već i za životinje vrijedi, a tek za ljude, da živjeti ne znači samo vegetirati i održavati se, nego prihvaćati rizike i nadvladavati ih“. Ukratko: živjeti znači biti sposoban suprotstaviti se nedaćama i potresima.

Je li moderni način života kroničnim stradavanjem doista stvorio strukturalno oslabljena tijela, koja su već bila bolesna i prije nego što su postala svjesna virusne zaraze? Čini se da stagnacija „zdravog“ životnog vijeka u najrazvijenijim zemljama ide u prilog ovoj pretpostavci. Jesmo li prokockali „luksuz“ razboljeti se i od bolesti se oporaviti, kako je to opisao Canguilhem? Ovoj činjenici bismo trebali pogledati u oči bez rezigniranja. Tako bismo barem mogli interpretirati riječi iz Cangulhemove knjige iz 1966. „Normalno i patološko“, u kojoj piše: „Čovjek … nije samo ograničen na svoj organizam, budući da različitim sredstvima može zaštititi i razviti svoje organe“. Prema ovom filozofu treba poduzimati određene mjere ne samo da se u slučaju globalne zdravstvene krize umanje štete što je moguće više, nego i to da se doprinese održanju svjetskog zdravlja.

Naravno da je globalno širenje Covida-19 katastrofa. No, ako pokušamo trenutnu situaciju promatrati kao sindemiju otvara se jedan horizont koji omogućuje uvid u budućnost: na cijelom svijetu ljudi slabe svoja tijela nezdravim načinom života. Potrebno nam je više od „pukih“ mjera za borbu protiv jedne pojedinačne bolesti, potrebna nam je zdravstvena politika koja omogućuje dugoročno očuvanje zdravlja svih.

(philomag.de; prometej.ba; prevod: D. Pejanović)

Preporučujemo za Vas