Jadransko more, Azra u kasetofonu, a pod šatorima u kampu - djevojke iz cijele Jugoslavije. Jedna zelenooka crnka u komšiluku izvija vrat prema muzici koju sam pustio. To je mig sudbine.
Bude nas zvuci sa obale, čegrtanje posuđa, dovikivanje ribara, prvi vruć povjetarac koji najavljuje vrelinu dana. Umivamo se na česmi dijeleći peškir. Miris soli i borovih iglica, duboka modrina noći, muzika. Tog ljeta sam toliko srećan da povremeno pomišljam da mjesečarim.
Poslije sam razgovarao sa mnogim ljudima moje generacije. Svaki drugi je bio makar jednom u ovoj varoši na moru podno Biokova. Put je najčešće bio za sve isti. Vozom do Kardeljeva - poslije smrti Titovog omiljenog teoretičara marksizma Edvarda Kardelja, grad Ploče je preimenovan.
Gitara i mesni narezak
Tog sam jula sa još dva druga uprtio na leđa spakovani šator. Vožnja u kupeu vagona Jugoslovenske željeznice bila je puna neslanih šala, zadirkivanja i glasne muzike. Poslije presijedanja na autobus u Kardeljevu, došli smo u Makarsku o kojoj ništa nismo znali. U prvom kampu na koji smo naišli, zaboli smo aluminijumske kline u suvu zemlju punu borovih iglica i razapeli šator.
Vjerovatno je nemoguće objasniti današnjim generacijama u čemu se sastojao minimalistički šarm kampovanja. Možda su nam za morsku čaroliju bili dovoljni gitara, malo vina i poneki mesni narezak sa okrajkom hljeba.
Makarska je u prvoj polovini osamdesetih bila puna mladih ljudi željnih morskog provoda. Na jednoj bini redovno je svirala Galija. Čini mi se da se Neša Galija toliko odomaćio na Makarskoj rivijeri da bi za mene svako spominjanje imena primorskog gradića skoro Pavlovljevim refleksom izazivalo zvučnu asocijaciju:
Još uvek sanjam staru ljubav, a onda tražim bilo koju.
Kada se početkom devedesetih u nagovještaju srpsko-hrvatske krvave brakorazvodne parnice Neša Galija vjerovatno nevoljko emancipovao od Makarske, u kojoj je devet ljeta zaredom svirao, u njegovoj pjesmi Skadarska iskrsli su stihovi:
Ne mogu da pijem rakiju kao što je čačanska Ne mogu da volim čaršiju kao što je Makarska Tamo više nema nikoga kao što smo ti i ja
Makarska bez istorije
Mladog čovjeka ne zanima previše istorija, jer misli da se to što se prvi put dešava njemu, prvi put dešava i čovječanstvu. Sve prije njegovog rođenja izgleda kao siva, dosadna knjiga koja je prevaziđena erom televizije i rokenrola. Mladost ima pravo na takve zablude. Moj sin me je prije desetak godina upitao upravo za te osamdesete - da li smo imali mašinu za veš i frižider. Pitanje je bilo logično jer nismo imali računare i mobilne telefone. Razmišljam o svojoj Makarskoj iz osamdesetih.
Sjedjeli smo pod spomenikom Andriji Kačiću Miošiću - tada nismo znali koga predstavlja figura u franjevačkoj odori. Katedrala Svetog Marka bila je ćutljiva crkvica koja nam ništa nije govorila o stoljećima. Pažnja nam je bila usmjerena na miris pržene ribe i mora. Nismo imali novca za bašte restorana u kojima je kroz zavjesu od žamora zveckao escajg. Ali slušanje svirke koja je dopirala sa terasa bilo je besplatno.
Drugi put pod Biokovom
Još jednom sam bio u Makarskoj. U ribarskom seocetu u blizini Makarske krajem osamdesetih majka je kao penzionirana učiteljica radila u restoranskoj kuhinji. Odlučio sam da je posjetim. U grad sam stigao u šest ujutro, sunce je postajalo ogromna žuta kugla, more se zlatilo milionima iskri. Sve je mirisalo po borovini i vrućoj zemlji.
Prošetao sam do našeg mola, skinuo sandale i zagazio u vodu. Da li more pamti, čuva li svu onu dobru energiju u svojoj utrobi?
Okrenuo sam se i sa sandalama u rukama pošao uzbrdo. Htio sam prizor obuhvatiti jednim pogledom. Iza zadnjih kuća je bio borik, a usred njega partizanski spomenik od mramora, sa parolama kojima više nisu vjerovali ni njihovi autori. Sa klupe na koju sam sjeo vidio sam obalu i čemprese kako mrke kažiprste uperene u nebo. Začuo sam režanje. Na jednoj mramornoj ploči desno od mene ležao je ogroman crni pas. Nije želio da budem ovdje. Spuštao sam se vijugavom cestom prema trgu. Pas me je ispratio do prvih kuća i tu se zaustavio. Dobro, rekao sam psu, neću više dolaziti. Učinilo mi se da mi je odmahnuo repom.
Makarska sa istorijom
Lik sa spomenika, Andrija Kačić Miošić, bio je autor jedne od najznačajnijih južnoslovenskih knjiga XVIII vijeka: „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“.
Hrvatska istoriografija ga, naravno, smatra Hrvatom. Srpski izvori ga svrstavaju u “srbokatolike”. Andrija je “narod slovinski” svakako posmatrao šire nego naši savremenici. Njegov književni pseudonim je bio “Starac Milovan”.
Zato mu na grobu u Zaostrogu piše:
POKOJ TEBI STARČE MILOVANE! KOJI RODU PISMARICU DADE
Korijeni ljudi sa ovog priobalja povezani su sa Neretvanskom / Neretljanskom kneževinom. Ona se prije jednog milenijuma razvila u jako gusarsko uporište između ušća Neretve i Cetine. Današnji istoričari muku muče sa etnogenezom ljutih pirata. U dijelu vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita “O upravljanju carstvom” slovenski gusari koji su naselili ovo područje jesu “nekršteni Srbi”. Hrvatski izvori se po prirodi stvari ne fokusiraju na taj iskaz već kažu da se radi o “starom hrvatskom plemenu”. Smatrajući da u tom priobalju žive mnogobošci, pagani, car njihovu zemlju naziva Paganija.
Kako god, ti su gusari, čije je jedno od glavnih uporišta bila Makarska, u X vijeku, prisilili i Mletke da im plaćaju danak. Slijedili su vjekovi u kojima su se smjenjivali gospodari - od vizantijskih, preko bosanskih, mletačkih, turskih, pa opet mletačkih i austrougarskih. Pod današnjim imenom Makarska se prvi put spominje 1502. godine u dokumentu fočanskog kadije Muhameda Musina. Oduvijek sam slutio da između Bosanaca, najbrojnijih turista, i Makarske ima neka tajna veza.
Nevidljiva istorija - Makarska u enciklopediji filma
Malo ko zna da je u Makarskoj 1909. rođen italijanski glumac Đuzepe Adobati. U to vrijeme je varoš na moru bila dio Habzburške monarhije. Đuzepe se u Trstu bavio pozorišnom glumom, počeo je da dobija uloge za vrijeme Musolinijeve diktature, a poslije rata, od 1952. ponovo je pred filmskim kamerama. Dobija sporedne uloge u špageti-vesternima ili hororima. To vjerovatno govori o čovjeku koji je živio od svog zanata, ali nije imao harizme ili sreće da se popne do filmske besmrtnosti. Đuzepe Adobati je ipak glumio u filmovima koji spadaju u svjetski vrh kinematografije prošlog vijeka. Mnoge njegove uspješnije kolege bi dale sve za makar nekoliko sekundi u značajnim klasicima filmske moderne kao što su bili Sladak život (1960) Federika Felinija ili Konformista (1970) Bernarda Bertočučija. Đuzepe iz Makarske je mogao da kaže za sebe da je u nekoliko navrata bio dio ekipe koja je stvarala filmsku istoriju.
Treći put
Trideset godina od ljetovanja pod šatorom odlučio sam da se tamo vratim. Sa mnom je pošla tadašnja djevojka koja se u komšijskom šatoru zainteresovala za Azrinu muziku. Na nama je vrijeme ostavilo traga, na njoj manje, na meni više. U autobusu Beograd-Split-Makarska koji je noću jurio kroz Hrvatsku, pitao sam se da li ćemo prepoznati nešto od sebe bivših na mjestu gdje smo se upoznali. Na internetu sam rezervisao smještaj nedaleko od autobuske stanice. Ali vlasnica apartmana se nije pojavljivala. Moja saputnica je ostala da razgovara sa prodavačicom u kiosku, a ja sam sišao u centar i rezervisao prvi hotel koji mi se učinio pristojan. Bio je nadomak mora. Kada sam se vratio, moja saputnica i prodavačica su pile kafu i pričale kao stare poznanice. Prodavačici nije smetao ekavski, srdačno se oprostila od nas. Ispostavio se da je hotel lijep, a ta ljepota je imala zapadnu cijenu.
Izašli smo da prošetamo. Prepoznali smo samo trg sa okamenjenim Andrijom Kačićem Miošićem i crkvicu. Ništa drugo iz naših sjećanja nije se podudaralo sa onim što je bujalo oko nas. Lijepo šetalište, fini restorani, uređene plaže, poluprazni hoteli. Uspjeli smo da prepoznamo zidić koji je odvajao kamp od ceste uz more. Sada je tu park sa istim onim četinarima koje smo prije tri decenije znali ugledati čim bismo otvorili oči. Sjeli smo na klupu u parku. Kao da smo bili na drugoj planeti. Nekadašnja varoš masovnog, sindikalnog turizma trudi se da se ulicka za zapadni džep.
Mural na zgradi u kojoj je bila smještena drogerija dm prikazivao je hrvatskog generala kojem se sudilo u Hagu, a ispod njegovog lika pisalo je: Ponosu hrvatski!
Ono čime bi se Makarska zaista mogla ponositi jesu riba, vino i tiramizu koji su nam servirali u konobi Ivo. To spada u najbolje što su mi iznijeli na sto na raznoraznim mediteranskim obalama.
Dok se ukrcavamo na autobus za Beograd, zaustim da kažem svojoj saputnici - ovdje stvarno više nema nikoga kao što smo ti i ja. Umjesto toga bacim posljednji pogled na Makarsku i osmijehnem se.
Bonus video:
