PANDEMIJA

Haotične gužve kao šamar vladama

Gotovo sve to što je zabranjeno 23. i 24. decembra, survalo se na rive i ulice, na trgove i granice - četiri dana ranije

3766 pregleda 2 komentar(a)
Jedna od rimskih ulica u nedjelju, Foto: Reuters
Jedna od rimskih ulica u nedjelju, Foto: Reuters

Kaotične gužve koje su obilježile netom završen vikend, kako u gradskim centrima uzduž i poprijeko Evrope, tako i na vanjskim granicama bilo Unije, bilo Schengenskog prostora, opalile su zvučnu i zasluženu pljusku najboljim namjerama svih vlada koje su nametnule zabrane i ograničenja kretanja od Badnjeg dana do Bogojavljenja. Splitska Riva, Bregana, ili rimska Via del Corso spremno su pozirale fotoreporterima.

Namjera tih zabrana bila je jasna i razumna - ali nije izišla na dobro. Suočene s novom pomamom zaraza covidom-19, pri čemu u Italiji i Britaniji opet divljaju zbirovi mrtvih uslijed pandemije (u svakoj od njih pošast je u ovoj godini pomorila grad veličine gotovo Zadra), vlastodršci su - pod pritiskom epidemiologa i virologa, te organizatora gotovo pa popucaloga javnog zdravstva, a uz kuknjavu i kletve trgovaca i ugostitelja - zaključale građane u lockdown.

Kao, ono, samo dok prođu praznici i blagdanska „mahnitanja“, obiteljska i misna okupljanja, a prije njih jurnjava po dućanima za kupovinu posljednjih blagdanskih darova.

Gotovo sve to što je zabranjeno 23-24 prosinca survalo se na rive i ulice, na trgove i granice, četiri dana ranije.

Opasnost - ukoliko je (bila) zbiljska (a mrtvačnice su nijemi i napučeni svjedoci) - samo je pomaknuta unazad, četiri dana ranije. Vidjet ćemo, uostalom, hoće li krivulje zaraženih naglo poskočiti netom nakon Nove godine, a mrtvih nakon pravoslavnog Božića.

Vidjeli smo televizijske i čitali novinske reportaže o ljudima koji su proveli 15 sati u automobilima blokiranima na cesti, s djecom koja su povraćala, kojima je za 15 kilometara trebalo sat i pô.

S jedne strane dođe ti da ih pitaš: a tko vas je tjerao?! S druge strane, opet, postoji vjekovni, čak pretkršćanski simbolizam zimskih solsticijskih svetkovina koje su u vijeke vjekova i obiteljske, te koje su u urbanoj revoluciji (kada je višegeneracijska obitelj raslojena a njezina čeljad raspršena po bijelome svijetu) jedini moment u godini kada majke i bake opet imaju za koga kuhati đakonije i milo pogledati unučad, podmićenu darovima i dolično poučenu da ne iskazuju dosadu i da pametno gledaju praroditelje misleći pritom na nešto šesto.

Dame i gospoda koji nam odmjeravaju „mjere“ zaboravljaju bitnu karakteristiku ljudske percepcije, pogotovo u mlađih naraštaja: dojam da se nesreće, bolesti i smrti događaju nekome drugome, da od droga umiru budale a oni, pametni, mogu se skinuti kad hoće, da su ograničenja smislili birokrati kako bi mogli naplaćivati globe ili bar mito…

Da čovječja ćud nije kakva jest, ne bi imali posla ni suci, ni ispovjednici, ni novinski savjetnici za voajere. Zapravo ni policajci, kojih mi je ovaj vikend ipak bilo iskreno žao: čučati u staklenim kavezima i baktati se s putnicima tamo i nazad, kako bi rekao Tolkien, svađati se s bijesnim Rimljanima kojima su, za njihovo dobro, blokirali Fontanu di Trevi, ili trgovačku viju del Corso, eskivirati Rivu i Marmontovu, Stefansplatz i Kärntnerstrasse - to je vrijedno priznanja, makar ne koliko rad onih medicinskih sestara koje spadoše s nogu u umiralištima od covida, žrtve bezbrižnog para koji je „samo malo izišao na zrak“.

(jutarnji.hr)  

Preporučujemo za Vas