Vrsar se u mom životu najprije pojavio iz zvučnika, u obliku rime iz stihoklepnice Đoke Balaševića: Na stanici u Puli, pod vrelim suncem leta/ sam čekao autobus i svirao gitaru/ Tad sela je kraj mene, i pitala da l' smeta/ i znam li dobar hotel u Rovinju il' Vrsaru.
Vrsarski raj
Tada sam se zapitao hoću li se i ja ikada upoznati sa tim Vrsarom koji se rimuje sa gitarom i u kojem Katrin iz Dižona muva novosadskog Đoku. Kada sam se ljeta 1984, obreo u toj istarskoj varoši na moru nije djelovala nimalo pjevljivo. Više pospano. Smještena je između slavnijih destinacija, Rovinja i Poreča. Ovamo su dolazili ljudi koji nisu htjeli ili mogli da sebi priušte fensi obalu u komšiluku, ili oni koji su cijenili mir. Na recepciji hotela Belvedere, koji je izgledao veoma moćno za nekoga ko nikada do tada nije spavao u hotelu na moru, počeli su da se izvinjavaju mojoj djevojci i meni. Hotel je pun, ništa od dvokrevetne sobe. Ali ako bismo pristali... Ukratko, dali su nam mnogo skuplji bungalov na padini iznad mora. Iz perspektive mladunčeta koje se od djetinjstva muvalo po sindikalnim kampovima u Boki ili pod šatorima u Makarskoj, ljeto te godine u Vrsaru izgledalo je kao luksuz do tada viđan jedino u provincijskom bioskopu. U Vrsaru sam shvatio da raj postoji, da je blizu i da ga obični smrtnici poput mene mogu okusiti. I to sve zbog toga što je moja djevojka studirala turizam, pa je znala kako da pronađe najbolje po najmanjoj cijeni.
Gola Koversada
Da idila ne bi bila previše zašećerena pobrinuo se nazeb koji je usred ljeta navukla moja djevojka. Bila je nedjelja i na recepciji hotela su nam rekli da je jedina otvorena apoteka nekoliko kilometara niz obalu - kada naiđemo na ulaz u Koversadu da pitamo tamo.To ime mi ništa nije značilo. Šetnja uz obalu ispod borovih grana bila je prijatna. Na kapiji koja je imala neku vrstu portirnice pitali smo za apoteku, čovjek nas je uputio, samo pravo. Primijetio sam da nešto nije u redu. Sredovječni par koji je prošao pored nas bio je potpuno nag. Zgledao sam se sa djevojkom. Ona je znala odgovor - to je nudistička zona, najpoznatija u Jugoslaviji.
Neću da opisujem sopstvenu zbunjenost - ne znaš kuda da gledaš. Ljudi koji su čekali u apoteci bili su goli. A apotekari u bijelim mantilima, potpuno građanski odeveni. Bilo je u tome nečega beskrajno smiješnog. Ne sjećam se, ali pretpostavljam da se većina ljudi tada nije brijala u intimnom predjelu. Vjerovatno je nudistička plaža ujedno bila i beskrajna izložba potpazušnih i međunožnih šubara. Sve je to praćeno vavilonskom pometnjom - jezici su se miješali iznad gole kože čineći radostan zvučni kolaž.
Čudno, ali osjetio sam i nelagodu zbog toga što smo mi jedini odjeveni. Go čovjek na ulici jeste senzacija, ali i čovjek u odjeći usred nudističkog kampa. Osjećao sam se “kao krme u Teheranu” što bi rekli u Bosni. Dobro je da smo brzo pokupili lijek i otišli. Naravno, razgovarali smo o tome da li bismo i mi mogli biti tako slobodni. U nama se kolebalo srce koje je navijalo za muziku iz decenije “djece cvijeća” i nesvjesni, ali jak poriv patrijarhalnog Balkana. Mislim da je ovo drugo ipak odnijelo prevagu.
Vrsar 2018.
Povratak u Vrsar poslije toliko vremana na jedno septembarsko ljetovanje bio je skopčan sa rizikom. U devetom mjesecu u Istri zna danima da pljušti. Ali imali smo sreće - ona nazebla djevojka koja lijek traži u nudističkom kampu i ja opet smo pošli u Vrsar zajedno - samo sada već duboko u novom milenijumu. Zlatni, sunčani dani su, kako je rekla naša ljubazna domaćica, krajem ljeta u Istri pravi poklon.
Ta nedjelja je donijela nekoliko iznenađenja. Prije tri i po decenije smo registrovali da postoji Vrsar na brijegu, ali tamo nismo išli. Imali smo polupansion, pa se naš život odvijao između plaže, hotelskog restorana i bungalova. Prošetali bismo obalom ne ulazeću u restorančiće i to bi bilo to.
Već prvog dana pokušali smo da nađemo hotel i bungalov iz davnih, srećnih dana. Hotel je zatvoren radi renoviranja. Došlo mi je da pomilujem njegove plave škure. Ni bungalovi nisu bili tu gdje smo ih ostavili. Vjerovatno su renovirani, izgubljeni u nizu tipskih kućica za turiste. Prošetali smo i do Koversade. Sve je izgledalo malo pohabano, ali čisto i uredno.
Odlučili smo da je dosta uspomena i okrenuli smo se čarima današnjeg Vrsara.
Vidikovac pod krošnjom
Ovaj put smo bili smješteni nadomak starog grada na brijegu. To je donijelo sasvim drugačiji pogled na Vrsar. Već drugog jutra nismo sišli odmah prema obali već smo skrenuli u Ulicu Rade Končara koja vijuga kroz gornju varoš. Desno se izvio zvonik Svetog Martina. Brdo je u stvari prvobitno mjesto gdje je nastalo naselje. Tek poslije se Vrsar turistički protegao uz obalu. Uličice unaokolo su mirne, osim ako grupa Bavaraca ili Holanđana ne odluči da protutnji njima galameći onako kako to nikada ne čine kod kuće.
Tog septembarskog jutra smo nabasali na mjesto koje zaslužuje podrobniji opis: ogromna krošnja listopadnog drveta, ispod njega kameni sto i klupe, a oko toga barske stolice. Priđemo ogradi koja odvaja tu prirodnu terasu od strmine i krovova koji se stepenasto spuštaju ka moru. I onda niz otoka - zelenih bubotaka na plavoj plohi vode. Kažu da ih ima 18 i imaju imena kao što je Salamun i Orlandin. Nije mi palo na pamet da ih brojim. Samo sam ih zaljubljeno gledao.
Treba li reći da smo naredna dva sata proveli tu, u hladu, uz kafu i pecivo. I da nam se nigdje nije išlo jer je jasno da smo pronašli ljepotu koju smo tražili.
Ladonja i ljudi koji jedu lotos
Drvo koje nam poklanja dubok 'lad zove se Ladonja. Književni hrvatski za to drvo ima naziv “crni koprivić”, a srpski “košćela”. Ovaj primjerak koji je nama dat je zaista raskošan. Čitam na tabli za turiste šta su ladonje u Istri - to su mjesta gde se vijećalo, sudilo zločincima, gdje su se okupljali ljudi na razgovor, da sklope posao ili ugovore brak. Ladonja je istarsko ime za agoru, tu ponekad nije bilo mjesta za sve koji su htjeli u njegov hlad.
Odisej je negdje na obali sjeverne Afrike sreo lotofage - ljude koji jedu i drugima nude plodove lotosa. Dvojici Odisejevih saputnika toliko su se svidjeli ti plodovi i miroljubivi “ljudi koji jedu lotos” da nisu htjeli dalje. Odisej ih je morao na silu odvući na brod.
Taj starogrčki “lotos” mnogi povezuju sa plodom košćela, jer ladonja zaista daje slatke i jestive plodove i veoma je rasprostranjeno mediteransko drvo.
I mene je moja draga skoro na silu morala odvući na plažu. Da to nije učinila ja bih sve do danas sjedio pod vrsarskim Ladonjom.
Na izvoru
To je odlično mjesto da se razmisli o svima koji su ovdje nekada živjeli. Histri, venetsko-ilirsko pleme, kojem Istra duguje ime, bili su prvi koji su ovdje stvarali gradove. Sve dok nisu došli Rimljani (uvijek dođu neki rimljani) i osvojili Istru. Posljednji histarski kralj Epulon se fanatično branio. Njegovi ratnici su ubijali sopstvene žene i djecu da pokažu neprijatelju na šta su spremni. Kada više nije bilo izlaza - Epulon se ubio. Poslije se istorija odvijala kao poznati film o raznim gospodarima - Franci, Vizantija, Venecija, Austrougarska, Italija, Jugoslavija...
U rimskim hronikama mjesto se zove Ursaria, Ursarium, Vrsarium, Orsaria, od čega se daju izvesti i italijanski i hrvatski naziv mjesta - Orsera i Vrsar. Pretpostavlja se da je pramediteranska riječ za izvor - ur - ušla u korijen naziva mjesta jer su moreplovci ovom obalom sve do ulaza u Limski zaliv, gdje se smestio Vrsar, svraćali po vodu.
Godine 1945. gradić od hiljadu-dvije duša skoro se ispraznio jer su Italijani pobjegli, a naselili su se ljudi sa Brača i iz Dalmacije.
Prvi iz plemena Histri
Drugi boravak u Vrsaru samo je nadopunio davno sjećanje na raj. Plaže su betonske ploče sa kojih se na uređenim ulazima spuštate u more. Zimzelenog drveća iznad klupa sa pogledom na pučinu i ostrvlje ima u izobilju. Po savjetu gazdarice nismo išli u fensi lokale u luci već smo za menzu proglasili narodsku konobu Srdela u kojoj istarsko vino i srdele sa roštilja imaju pristojnu cijenu i odličan ukus.
Naravno, vraćali smo se pod Ladonju da nas zagrli njegov hlad dok gledamo, a ne možemo da se nagledamo mora prošaranog ostvima.
Izgleda da je reklamni slogan grada tačan - Orsera ispira (Vrsar inspiriše) - pa sam o trenucima pod Ladonjom u noći prije odlaska nešto zapisao:
očima prvog iz plemena Histri umeš da pogledaš uvalu i otoke broševe na plavoj plohi ali mu ne možeš uhvatiti misao možda je nije ni bilo samo divljenje od kojeg jezik postane trom možda nešto poput molitve božanstvu vode ili psovka pošto nema dalje gledaš tim očima ali misao beži u soli se rastvaraju prva značenja razotkriva se smisao samovanja u blistav dan ćutiš kao mnogi pre tebe dok more govori
Bonus video:
