VIŠE OD RIJEČI

2020.

Teku završni dani godine koja nas je učila vanrednosti i pokazala nam kako se očas posla čovjek navikne na nju. To je jedna od zastrašujućih lekcija godine koja ističe

38009 pregleda 37 reakcija 21 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Daleko joj lijepa kuća. Ne vrtala se… I slično. Kod većine ljudi emocija povodom 2020. mogla bi se sabiti u neku od ovakvih, “tradicionalnih” formulacija.

Gotovo da provijava onaj infantilni poriv, ona lijepa paganska iluzija da je to moguće - samo treba ispratiti ovu godinu što prije. I sve će biti bolje. Kao da su godine fioke, pa ih možete zatvoriti po sopstvenom nahođenju. Vrijeme ne zna što je kalendar.

Kao što i danas o prirodi samoga vremena ne znamo ništa više od svetog Avgustina - koji je govorio da zna što je vrijeme kada ga to niko ne pita, ali, kada ga neko pita, ne zna.

Teku završni dani godine koja nas je učila vanrednosti i pokazala nam kako se očas posla čovjek navikne na nju. To je jedna od zastrašujućih lekcija godine koja ističe.

Godina kroz koju smo prošli maskirani i distancirani. I manje-više poslušni. Godina koja je na neobičan način udarila u temelje našeg svijeta. Sa neslućenim simboličkim i inim konsekvencama. Sportski događaji bez publike dovode u pitanje sam koncept ličnog svjedočenja u ekstazi vizuelne civilizacije. Svaka forma stvarnosti postoji samo kao medijski posredovana.

Godina smrti. Nekada su bila “polja smrti”, a ovdje smo imali - dane, nedjelje i mjesece smrti. Bez odmora.

Smrt se ukazivala kao gomila brojeva, s kraja na kraj svijeta: o mrtvima i zaraženima. I nikada ne znate kada vaš broj može biti izvučen. Korona-lutrija u Babiloniji.

Godina toliko neobična da ništa nije bilo iznenađujuće, donijela je i (ne)očekivani kraj jedne epohe. Pad DPS-a i odlazak Amfilohija nesumnjivo označavaju i završnicu jedne trodecenijske epohe u savremenoj Crnoj Gori. (Valjda Partija i Crkva nikada više neće imati tu vrstu moći kakva je objema pripadala u Crnoj Gori proteklih decenija.) A što slijedi? Što nam nosi epoha koja dolazi? Ne bi bilo dobro da klerikalizacija društva bude ključni proces koji će obilježiti neredne godine. A nije da nema nagovještaja (i snage) da okrene u tom pravcu.

Da li ovo društvo zaslužuje korak naprijed? Ili nam nema izlaska iz istorije, te naše neugasle epidemije laži i mržnje. Za tu zarazu vakcina još nije izmišljena. Ili bar nije stizala u Crnu Goru.

Da li će naredna epoha donijeti evropeizaciju Crne Gore? Je li i to samo san? Koliko smo daleko od trenutka kada će Crna Gora postati ponopravna članica EU? Moguće da taj trenutak sada izgleda unekoliko bliže, ili bar manje izgleda kao fantazam za dnevno-političku upotrebu.

Ova godina je pokazala da je Smrt paklen selektor/izbornik. I uvijek je bila. U bilo čemu. Pogledajte recimo fudbalski tim koji je selektirala Smrt u 2020, toj godini nepomenici.

Od Reja Klemensa na golu, do jedanaestice koju bi svakako zadužio Robi Rensenbrink. Maradona i u ozračju smrti mora biti ključni fantazista, desetka i na onom svijetu. Fudbalski Hermes, hodač među svjetovima. Brzonogi Paolo Rosi i “sovjetski bombarder” Viktor Ponedeljnik u špicu napada. Odbranu predvodi čovjek koji je ukrotio Euzebija, Norbert Nobi Stajls, legenda Mančester Junajteda. Tu su i Slaven Zambata, Buba Diop, Krasnodar Rora, Vladica Popović… Na klupi - Oto Barić ili Radomir Antić.

Smrt, po svom nahođenju. Bio bi to tim za velika djela. Tako je sa selektorom čiji poziv je nemoguće odbiti.

Sve su to teme za razmišljanje u danima koji će nam donijeti vanrednu verziju drevnog paganskog blagdana. Što želimo od nove godine ili, pretencioznije, od nove crnogorske epohe? Imamo li pravo na nadu? Ili nam bar to ne može oduzeti ni pandemija i ni politika, koliko god razorne bile.

Preporučujemo za Vas