Jedna od najvećih „uvreda“ za DPS i korisnike njegovih usluga je da crnogorska nacija ne postoji. Nego narodi, narodnosti, plemenske rapsodije i pripadajući im mitovi. A to je upravo ono na čemu zdušno rade. Opšti pojmovi su inače lijepa prilika za nesporazum. Slijedi namah patriotska vika o etnogenezama, srednjem vijeku i ljubav rabota, tj. nikad u dom.
Da je nacija ideal ravnopravnosti - svih građana države - sadržaj što se brižljivo razvija i brani kao supstanca državne zajednice, najčešće je van vidokruga i domena borbenosti vrlih dpsovaca. Ili da dobro osmišljena i razuđena državna prinuda, treba da je prevashodno upućena na unapređivanje pravnog sustava, koji pritvrđuje i sprovodi ravnopravnost građana države. A ne udarna pesnica partijske politike i njenih „vrijednosti“, uz kažnjavanje i isključivanje nepodobnih. Pa je došlo dotle da ovdašnji domoroci traže da budu dijaspora druge države i kao takvi njeguju neke sentimente. Bez da se ovdašnji državotvorci zabrinu u vezi toga.
Međutim, ima tu posla
Mada im ide na ruku (njima sve ide na ruku) što se radi o procesima dugog trajanja. A to oni vole ne manje od vječnosti. Naredni su da na esencijalnim zadacima nesebično sagorijevaju narednih dvjesta godina. Dok se ne ukaže novi kapitalni projekat.
Treba ih dakle osokoliti da se late izgradnje crnogorske nacije, tim prije što nemaju namjeru da taj zadatak prepušte bilo kome drugome. I javiti da ih je neko obmanuo da je nacija već tu, samim tim što „imamo državu“ i DPS vlast, pa je zadatak partije tek da ju sačuva, i pronese u naredni milenijum.
Da se istrajava na etnogenezi tj. da u pogledu shvatanja nacije vlada težak mrak, ukazao je prije neki dan predsjednik stranke demokratskih socijalista, nazivajući Srbe friškom nacijom („...zato što su većina njih postali Srbi u političkim procesima devedesetih“...), izniklom koncem minulog vijeka. Kao da u ovom naklapanju ima zrnce istine: nacija jeste politički fenomen, dok su DPS-u omiljene etnije, kao pretpolitičke, plemenske zajednice karakteristične za pred-državna stanja nepravde, nemorala i ne-uma (G.V.F. Hegel).
Glas nositi okeanu, ali nema potrebe
Tako, s blagoslovom vođe i vizionara našeg, u svakoj kući imamo dvije nacije: jednu koja je vječna, poput same vlasti, i drugu koja nije duga vijeka s obzirom da se tek ispilila. Ipak, priznaje partijski poglavica, dok ga ne izda strpljenje - da „su i oni i svi njihovi preci rođeni u Crnoj Gori". Ali, slaba vajda od toga, što rek'o đede Marx: proletarijat nema otadžbine.
Ovakvu državničku mudrost nijesmo čuli još od davnog obećanja, opet od velikog nam vođe, da će Crna Gora ostati ostrvo komunizma. San o ostrvu ga ne napušta - simptomatičan, reklo bi se, i zanago ga tješi. Crna Gora ostrvo, usred bijelog svijeta i nemirnog okeana. Pa nas od uroka čuvaju mehki suglasnici, a DPS od svakoga zla i uzburkanih mora - u koja uskaču valovi naših rijeka.
Pozorište za mlađe
U političkim procesima devedesetih, ali i potonjih, osim novih „nacija“, dobili smo i novopečene buržuje, povlašćenu klasu, rentijere i bogatune. DPS državotvorac je u pomenutim procesima postao imućan, jer mu je međ' drugim državničkim obavezama i to palo u zadatak. Pak mu sad reći, da on mimo tok imetka ne postoji, da je privid, jadan i promašen - i to sad, kad mu je najslađe.
Nije se tader čuditi, ako državotvorac reaguje nervozno i žestoko, u odbranu stvarnosti svoga lika i djela - i mukotrpno stečene imovine. I treba ga shvatiti, kad u uzbuđenju svome, takve zavidljivce i nazovi pravednike, vidi kao državne neprijatelje, glasnike apokalipse i tuđe svatove. Petokolonaše generala Franka, kvislinge, četnike sa Zidanog mosta, saradnike okupatora - Rusije i NKVD-a. Novokomponovane Srbe koji nijesu postojali prije VIII sjednice Saveza komunista Srbije. I sukoba Mila i Momira.
Bonus video:
