ZAPISI SA UŠĆA

Niške zarđale trube

Opet sam u Nišu, sred zlatnog januarskog jutra. Ispijam kafu u Kazandžijskom sokačetu, Niš je kulinarsko obećanje, uprkos koroni. Ovdje se jedu domaćinske pihtije uz albansku salatu koja se 40 kilometara dalje zove moča

10036 pregleda 275 reakcija 8 komentar(a)
Stambol kapija u Nišu, Foto: D. Dedović
Stambol kapija u Nišu, Foto: D. Dedović

Moj prvi suret sa Nišom bio je sredinom osamdesetih. Grad je još uvijek bio u naponu - Mašinska i Elektronska industrija su zapošljavale na desetine hiljada ljudi i Niš je bio treći u Jugoslaviji po bruto proizvodu u odnosu na broj stanovnika. Sarajevo u kojem sam tada studirao poslalo je na kulturnu razmjenu čitav autobus kreativaca - muzičara, pjesnika i glumaca - na poziv grada Niša.

Od alternative do Tome

Bio sam u ekipi jer sam upravo objavio prve književne tekstove u omladinskoj štampi. U autobusu su bili momci iz grupe Kongres - tada alternativnog benda sa iskošenim hitom na slovenačkom “Zarjevele trobente” - Zarđale trube. Sa njima, mojim kolegama literatama i sa glumcima jednog amaterskog pozorišta trošio sam vrijeme u noćnoj vožnji uz urnebesan smijeh i pivo.

Hotel Park
Hotel Parkfoto: D. Dedović

Ujutro nas je dočekao hotel Park - sjećam se ogromne bašte. Pretpostavljam da je Kongres svirao u Banovini, i ja sam nastupao na nekom od važnih mjesta - to je za mene bila do tada najbrojnija književna publika. Ne sjećam se gdje je to bilo. Ali upamtio sam dvije stvari koje sam tada propustio. Te večeri, u hotelu Park, u ogromnoj sali koja je vrvjela od ljudi pjevao je Toma Zdravković. Bio sam dugokosi momak sklon potpuno drukčijoj muzici pa nisam razumio da bi bilo dobro da sjednem za neki sto i naručim žestinu. Ovako sam iz radoznalosti odslušao jednu pjesmu i sa mojom djevojkom, inače Leskovčankom, produžio dalje. Sada mi je žao što Tomici nisam dopustio da makar pola sata bude dio mog života.

Za drugi propust su krivi ideolozi nenasilja - od Alena Ginzberga, preko Martina Lutera Kinga do antiratnog pokreta u Americi. Rok kritičar omladinskog lista iz Sarajeva sjeo je za večerom naspram moje djevojke. Očito je bio pri petoj-šestoj niškoj pivi, inače joj se ne bi počeo otvoreno nabacivati. Sada mi je žao što tu budalu nisam ošamario. Progutao sam bijes i otišli smo. Tako mi od Niša osamdesetih u sjećanju ostaju nedoslušani Toma Zdravković i neošamareni hercegovački bilmez.

Ko me gleda s Ćele-kule?

Moj sljedeći susret s gradom na Nišavi desio se 2008. Njemački poslanik Zelenih je želio da obiđe Niš, razlog ne pamtim. Bio sam mu vodič i prevodilac. Obišli smo Ćele-kulu (nije ga previše interesovala mučna balkanska istorija). Jeli smo u nekom fensi restoranu koji mu je izabrao protokol. Razgovori koje je on vodio sa lokalnim ekolozima bili su uglavnom besmisleni. Najjasnije se sjećam mračnog pogleda ustaničke lobanje u visini mojih očiju.

U drugoj deceniji ovog vijeka često sam letio sa niškog aerodroma - nazvanog po rimskom caru rođenom ovdje. Volim retro izgled aerodroma, miris čorbe i rakije iz restorana na spratu, ukupnu atmosferu jugoslovenske autobuske stanice.

I evo me opet u Nišu, ovaj put usred zlatnog januarskog jutra 2021, ispijam kafu u Kazandžijskom sokačetu, Niš je oko mene kao obećanje, uprkos koroni.

Obići ću sve što može obići iskusni izletnik: U Nikole Pašića popeću se liftom do kafea Komuna, na vrhu zgrade. U bašti neopisiva gužva, a niški krovovi raštrkani unaokolo. Prošetaćemo se Pobedinom, zaviriti u Tramvaj - moja saputnica, ona ista Leskovčanka iz osamdesetih, pamti taj kafe iz prošlog vijeka na sasvim drugom mjestu. Pošto nismo odrasli u ovom gradu, ne mogu nam nedostajati kafane o kojima je pričao Zvonko - na primjer, Amerikanac. Za nas postoji samo ovaj dan koji se upisuje preko sjećanja na dane iz osamdesetih. A Niš je jako star.

Nevidljivi grad

Rijeka Nišava
Rijeka Nišavafoto: D. Dedović

Sedamdesetih je u Nišu postojala Hipi dolina. Djevojke u džinsu i dugokosi mladići sastajali su se na stepenicama kod Pozorišta, da bi se potom družili u Ulici Vladimira Nazora, koja se danas zove Generala Tranijea. Bilo je to vrijeme diskoteka “13” u hotelu Niš, jedinog jugoslovenskog muzičkog okupljališta koje je radilo svaki dan. Jedan od hiljade klinaca iz Hipi doline Đokica Jovanović, skoro pola vijeka kasnije, u filmu “Ceo svet u jednoj dolini” kaže da je muzika koju je slušala njegova generacija - progresivni rok - najbolja muzika prošlog vijeka.

Osamdesete su donijele pank i novotalasno uzburkavanje scene. Dugokosi momci su ostali do sredine osamdesetih, pa otišli svojim putem. Novi klinci su sjeli na stepenište Pozorišta. Otvaraju se kafei Joy za šminku i Bolero za rokere kao i Klub 81 za svirke u kojem su nastupali svi koji vrijede u zlatnoj deceniji umiruće Jugoslavije - od Lačnog Franca preko Idola do Ekatarine Velike. Niški Studentski kulturni centar izbacuje knjige prevoda pjesama Nika Kejva i Joy Division, kao i filozofiju Endija Vorhola - Popizam 1 & 2. Časopis Gradina, jedan od najstarijih u tadašnjoj zemlji, osnovan 1900, priređuje legendarne temate svjetske priče i poezije. Čak ni devedesete ne mogu da obore nišku scenu na koljena. Početkom te decenije nastaju knjižara Dom i CD klub Happy House - jedan od osnivača je Zvonko Karanović. Ko otvori album Glupost je neuiništiva (1992) pulskog kultnog benda KUD Idijoti vidjeće da je niški Happy House dao novac istarskim pankerima za izdavanje albuma. Ova nenapisana istorija grada morala bi biti dopunjena i pričom o snazi niškog fudbala - Radnički je povremeno bio dobar u jakoj jugoslovenskoj ligi, dogurao do pilufinala Kupa EUFA, a stvorio je i Piksija. Međutim, u fudbalu su Nišlijke bile daleko uspješnije od muškaraca - ženski fudbalski klub Mašinac, osnovan 1970, ostao je najuspješniji klub jugoslovenskog ženskog fudbala sa 19 šampionskih titula i 10 pobjeda u kupu. Mada su devedesete načele Niš, bombardovanje mnoge Nišlije vide kao početak pada.

Četiri zida i Niš

Kada sa Zvonkom Karanovićem, Nišlijom u privremenom beogradskom egzilu, razgovaram o njegovom gradu, oči mu zaiskre, u glasu ima neke radosti. Zvonko je u svom romanu “Četiri zida i grad” spomenuo dio grada Pantelej, preko Nišave. Zvonko mi objašnjava da su nekada gradski momci “iz centra i sa bulevara” pomalo zarozanih nozdrva govorili o onim tamo, preko rijeke, iz Panteleja, smatrajući ih ruralnim viškom. Ali i da su u rimska vremena sa te strane bile vile imućnih Rimljana i vinogradi na Viniku. U romanu je Zvonko skicirao scenarij za strip koji bi se odvijao u budućnosti:

„Godina 2050. Niš. Prigradsko naselje Pantelej. U skromnoj porodičnoj kući Pantelejskih rodio se sin Deksa.“ Odmah potom: “Pantelej je najnerazvijenije naselje Niša, koji je najnerazvijeniji grad Srbije, koja je najnerazvijenija država planete Zemlje. Propast Niša je počela još krajem 20. i početkom 21. veka, kada su iz njega pobegli svi koji su nešto vredeli, prepuštajući grad bandi političara“. Glavni Junak ove distopije trebalo je da bude Deksa Pantelejski koji narodu vraća nadu i uništenu vještinu spravljanja rakije: “U nedelju, na pijačni dan, Deksa sav u ritama prošeta kroz masu s čokanjčetom u ruci. U njemu je čudotvorna rakija koja oživljava mrtve. Ljudi na pijaci padaju na kolena pred njim, ljube mu ruke, otimaju se za parčiće tkanine s njegovih rita“.

Pomislim, zašto da idem u Pantelej, čitao sam o njemu. Pogotovo kada znam da je Zvonko za lik prvog niškog superheroja Dekse Pantelejskog iz godine 2075. imao stvarnu osobu kao predložak - Dejana Stojiljkovića Deksu, jednog od najčitanijih srpskih proznih autora.

Gusarsko blago

Tranzicija Dekse od književnog lika do pisca zbila se sa njegovom knjigom priča “Leva strana druma”. Tek tamo je Niš ljut, razularen, beznadan, pijan i - zanimljiv. No, nije mi dato da ga danas takvog upoznam. Unaokolo građanstvo šeta sa dječicom i psima.

Kazandžijsko sokače
Kazandžijsko sokačefoto: D. Dedović

Sjedimo u parku pred nekadašnjim hotelom Park koji se obnavlja. Januar tek što je počeo, a neke bašte lokala su pune. Glad nas tjera da budemo racionalni prilikom izbora restorana. “Mali podrum” iza Pravnog fakulteta, gdje smo jednom probali seriju izvrsnih predjela i salata bio je praznično zatvoren. “Stambolijski” je bio za ovu priliku previše fensi, doći ćemo tamo možda za moj rođendan. “Galija” nije imala zaštićenu baštu, a “Mrak”, nekrunisani kralj niške gastronomije, bio je predaleko, tamo prema aerodromu. Nije nam se više hodalo ni do “Stare Srbije” ni do “Nišlijske mehane”. Rješenje nam se ukazalo na drugoj obali Nišave, tristotinjak metara od Stambol kapije, u obličju kafane „Gusar“ koja se terasom nadnijela nad Nišavu. U prostoriji punoj popodnevnog blještavila, zaštićenoj debelim najlonskim zidovima, htjeli smo da naručimo zapečeni hljeb sa alevom paprikom koji se u Leskovcu zove “moča”. Ali niški konobar nije znao šta je to. Kada smo mu objasnili, on je izgovorio nešto “albansko”. Da sam pažljivije čitao Deksinu knjigu “Leva strana druma” umio bih da naručim kako treba: "U tom trenutku stiže i debela Desa sa ovalom punim ćevapa i parčićima prepečenog hleba koji se u kafanskom žargonu naziva albanska salata". Dakle, za četrdesetak kilometara između južnoprugaških kulinarskih šampiona Niša i Leskovca “albanska salata” postaje “moča” i obrnuto. Gusar je osvjetlao niški obraz - pihtije su bile poput mesnog ratluka, kiseli kupus domaćinski, a ćulbastija - jelo čije mi je ime imalo prizvuk dalekog djetinjstva - odlična.

Moraću da pitam Deksu, kada ga sljedeći put vidim - a zateknemo se makar nekoliko puta godišnje u istom društvu u nekoj beogradskoj kafani - da li sam nešto propustio, ostavši taj dan na terasi Gusara, lijen da prošetam do Panteleja ili do njegovog najopasnijeg dijela Durlana. Otud prema Deksinoj umjetničkoj viziji dolaze likovi koji na zakazane tuče nose sjekirice za pojasom.

Beogradizacija i otpor

Onom žalu iz osamdesetih dodajem još jedan - nisam ni ovaj put stigao da odem na mjesta koja su na mapi srpske književnosti.

Onaj dječko iz Hipi doline, sada već penzionisani profesor sociologije dr Đokica Jovanović zapisao je nedavno retke koji su me zamislili: “Na kraju, u Srbiji su na djelu istovremeno i sukob i koruptivna simbioza nazovi metropole i nazovi provincije”. Deksa to vidi s više lokalpatriotskog naboja: “Niš već dugo boluje od bolesti znane kao beogradizacija“. Ovaj grad je, naravno, Đokičin i Deksin i Zvonkov. Ali je ovog jutra pomalo i moj. Trebalo bi da bude išiban vjetrom, ali nije - dan je mio. “Srce grada bilo je tvrdo i smrznuto. Nije ni čudo, kroz njega je proticala ledena Nišava”, kaže Deksa. Ili još ljepše: “I dok na brdima oko Niša gamižu rumene senke jutra, pišem: Bio jednom jedan Grad...“.

Knjižara 'Branko Miljković'
Knjižara "Branko Miljković" foto: D. Dedović

Zato je književnost čudo. Možeš da vidiš svijet tuđim očima. Možeš da zamisliš crnog princa pjesnika Branka Miljkovića u kojem nastaje stih “isto je pevati i umirati” poslije slušanja neke bolne pjesme Šabana Bajramovića - njih dvojica su bili skoro vršnjaci. Ni Tvrđava, ni Pobedina (ulica se sada zove Obrenovićeva ali se Nišlije uporno drže starog naziva) ni astal za kojim sjedim sa bronzanim Stevanom Sremcem i njegovim sagovornikom pod šajkačom, ne pričaju stvarnu istoriju ovog grada punu zaboravljenih kafana, oćutanih priča i duševnih ožiljaka koje su donijeli ratovi i tranzicija.

Vrijeme je da priznam da mi je bila draga poneka Galijina pjesma, a uhvatio sam sebe jednom da u kupatilu pjevušim i Kerberov hit. I to bi bilo uglavnom sve - Niš mi je poklonio proljećni januarski dan, a ja Nišu ovaj zapis.

Preporučujemo za Vas