ZAPISI SA UŠĆA

Novosadski nedovršeni zapis

Posmatram novosadske mostove. Januarska susnježica ostavlja na drveću ispred zgrade bijele kreste. Sa sumrakom voda Dunava postaje crno ogledalo za prve reflektore koji ocrtavaju obrise petrovaradinske tvrđave

7950 pregleda 38 reakcija 11 komentar(a)
Novi Sad, Foto: D. Dedović
Novi Sad, Foto: D. Dedović

Tamo u daljini bliješte lukovi Žeželjevog mosta, a Varadinski most, koji valjda zbog raznobojnog osvjetljenja zovu “Duga”, odmah je ispod balkona. Mapa mi govori da ova voda teče zdesna nalijevo. A kada pogledam tvrđavu očekujem, ko zna zašto, rijeku koja dolazi od Žeželjevog mosta, da bi nastavila ispod Varadinskog mosta na jug. To je varka starog dobrog Dunava. Troma, moćna voda najprije se valja sa sjevera, od Apatina, da bi već kod Bačke Palanke tekla smjerom istok-zapad. Stigavši u Novi Sad, Dunav kod Telepa počinje da pravi piruetu nalijevo da bi ispod Patrovaradina ustvari tekao smjerom jug-sjever, kao da se predomislio, poželjevši da krene nazad prema izvoru. Potom zaobiđe tvrđavu i brdo pa opet okrene na jug prema Sremskim Karlovcima.

Ovdje, na balkonu, odakle se divim ćudima stare rijeke još uvijek se nalazim u Bačkoj. A kada sjutra budem prešao most prema Petrovaradinu stupiću u rodni Srem.

Dunavski park
Dunavski parkfoto: D. Dedović

Opet sam tu

Sada idem u kratku šetnju. Bulevar Mihaila Pupina me dočekuje kao i uvijek velegradski - bljesak farova na mokrom kolovozu, niz zgrada od kojih moj pogled na sebi, najviše zadrži Radnički dom Svetozar Marković, podignut 1931. kao Palata Radničke komore. Arhitekta Dragiša Brašovan je za ovu minimalističku ljepoticu dobio nagradu na izložbi moderne arhitekture u Pragu.

Pređem široku ulicu koji se na starim razglednicama zvala Bulevar Kraljice Marije i već sam u Dunavskom parku. Prvi put kroz njega prolazim zimi. Uređenje parka počelo je zatrpavanjem zabarenog rukavca Dunava 1895. Neću pričati šta se sve zbivalo, kakva sve preuređenja iza sebe ima jedan od najljepših parkova Srbije. Važno je da me je i ovaj put dočekao ćutanjem svojih crnih borova, breza i platana, svjetlucanjem snijega pod novogodišnjom rasvjetom.

Izbijamo na Dunavsku ulicu pred Muzej Vojvodine, nekadašnju sudsku palatu, podignutu početkom prošlog vijeka. I već tu kažem da mi ovaj grad, kao i uvijek, prija. Dunavska se i dalje zariva u centar, sve blještavija. Međutim, nećemo ići dalje - večeras ćemo posjetiti prijatelje Tontiće u Telepu koji je nekih šest kilometara odavde. Naglas razmišljamo o taksiju. Gdje li je najbliža stanica? To čuje čovjek koji pred Lanternom čisti snijeg. Kaže da se zove Stanko i nudi nam da u lokalu njegovi ljudi pozovu taksi. Spremnost da se pomogne nepoznatim ljudima uvijek prijatno iznenadi. Njegov otegnuti novosadski govor odaje kultivisanost i mjeru. I to mi se dopada u ovom gradu. Zahvaljujemo se i sijedamo u taksi.

Petrovaradinski vidikovac

Sjutradan prelazim Dunav. Prije toga pročitam tablu na kojoj se podsjeća da je avijacija NATO-a 1. aprila 1999. srušila Varadinski most i na njemu ubila dvadesetdevetogodišnjeg Novosađanina Olega M. Nasova. Koračajući novim Varadinskim mostom razmišljam o Olegu. On je kobnog dana pod radnom obavezom išao na posao u Rafineriju. Sin mu se rodio tri mjeseca poslije ubistva mosta i Olega na njemu.

Petrovaradin, Donji Grad
Petrovaradin, Donji Gradfoto: D. Dedović

Razvedrava se. Dunavsko zlato na površini vode isto je kao ono na Rajni. Na mostu duva. Na drugoj strani me dočekuje tabla koja me podsjeća na to da više nisam u Novom Sadu već u Petrovaradinu. Taj istorijski zasnovan odnos me podsjeća na onaj između Beograda i Zemuna. Petrovaradin je bio vojnostrateška kota, utvrđeni austrougarski garnizon. A na novosadskoj strani je nastajao grad zanatlija i trgovaca. Silazim sa mosta u Štrosmajerovu i kod Crkve Svetog Jurja i nekadašnjeg jezuitskog samostana, okrenem stepenicama prema vrhu tvrđave. Zadihanost se na vrhu isplatila. Jedinstven je pogled na “podgrad” kako naseobinu ispod tvrđave zovu Novosađani. A od Sat kule gledam preko Dunava u bezbroj novosadskih građevina koje odavde djeluju kao košnice sa šiljcima zvonika bogomolja i kockama solitera.

Rođak podmaršal

Uživam u pogledu i razmišljam da li da odem do Trandžamenta, brda iza Tvrđave u pravcu Sremske Kamenice. Tamo, nekoliko kilometara dalje, nalazi se staro Vojno groblje na kojem je 1822. sahranjen moj prezimenjak Martin Dedović, rođen 1756. u Hrtkovcima. Završio je austrijsku Vojno inženjersku akademiju. U austro-turskom ratu 1788-91. istakao se pri osvajanju turskih uporišta, Novoga na Uni, Gradiške, Beograda i Cetina. Potom je učestvovao u opsadi francuskih gradova u vrijeme Napoleona, dospio je tako sve do Luksemburga. Branio je Frankfurt na Majni, a potom bio zapovjednik utvrđivanja Ulma. Krajem XVIII vijeka postaje potpukovnik, a petnaestak godina kasnije dobija čin podmaršala. Pri kraju karijere postaje zapovjednik Petrovaradinske tvrđave. Pošto crnogorski Dedovići od kojih potiče moj otac tvrde da su svi ljudi ovog prezimena, bez obzira na konfesiju, u rodu, red bi bio da obiđem rođakov grob. Ali tačno mjesto groblja ne zna da mi objasni ni jedan mladić zaposlen u Muzeju na Tvrđavi, pa ovu rođačku dužnost odgađam za vremena bez lapavice. Vraćam se sa sremskog vidikovca u grad na bačkoj strani rijeke.

Mirna Bačka

Trg slobode
Trg slobodefoto: D. Dedović

Prošetam se novosadskim centrom da provjerim da li je sve baš onako kako sam upamtio. Već na početku Zmaj Jovine vidim grupu muzičara kako cupkaju na hladnoći oko spomenika pjesniku i sjetim se da će te večeri doći nova godina i po Julijanskom kalendaru. Pošto lokali rade samo do 20 sati, ova duvačka ekipa se baš i neće ovajditi.

Osvrnem se da još jednom dobro pogledam Vladičanski dvor, jednu od najzanimljivijih novosadskih građevina. Nastala je 1899. po nacrtu Vladimira Jovanovića. Pošto je poznati arhitekta bio kumče tadašnjeg vladike on je pronašao rješenje da se dvor izgradi, a da ne pukne bruka - drugi arhitekta, Ferenc Rajhl, zaslužan za prelijepe građevine u Subotici i Segedinu, potpisao je Jovanovićev nacrt. Ostalo je sačuvano da je vladičino kumče izreklo: “Napravio sam plan, Rajhl je potpisao, dvor se gradi i mirna Bačka”. Izgleda da ovaj način poslovanja, koji se danas zove ortačko-burazerski, ima veliku i slavnu tradiciju u Srba.

Na Trgu slobode se i dalje za pažnju strančevog oka takmiče katolička Crkva imena Marijinog, sagrađena 1894. i godinu dana mlađa, neorenesansna Gradska kuća. Crkvu ovdašnji ljudi katkad nazivaju katedralom, što jesto logično za najveću crkvu u Bačkoj, ali nije tačno. Katedrala je crkva pri biskupskom sjedištu, a ono je u - Subotici.

Sjećam se da sam prije desetak godina bio na prijemu u Gradskoj kući. Njena dekorativna i prozračna unutrašnjost me impresionirala. Ovaj put, čim sam ušao na vrata, dočekalo me je obezbjeđenje. Mogu li da pogledam istorijsku zgradu iznutra? Ne može. Šteta, kažem, a pomislim da je tip koji ovdje gazduje otuđio i od Novosađana i od ostatka čovječanstva značajno istorijsko dobro.

Između Crkve i Gradske kuće Meštrovićev Svetozar Miletić kao da se nešto ljuti.

Književna romansa

Katolička porta
Katolička portafoto: D. Dedović

Iza Crkve je miran trg, Katolička porta. Ne pamtim ga po istorijskim građevinama već po kafi u bašti Atine i posjetama Kulturnom centru Novog Sada. Prvi put sam se tamo obreo 1989. Sloba je već rekao to što je rekao na Gazimestanu, gibanje masa je postajalo sveprisutno. U majsko-junskom broju književnog časopisa Polja koji je koštao inflacionih 1.000 dinara objavili su mi skoro cijelu stranicu lirskih tekstova. Nikoga iz redakcije nisam poznavao. Odlučio sam da to promijenim pa sam iz Beograda - gdje sam tada bio postdiplomac sociologije kulture - jednog ljetnjeg jutra došao autobusom u Novi Sad. Ukratko, redakcija je bila šarena, haotična, za mene niko nije imao vremena osim Nedeljka koji me je odveo na Petrovaradin, u atelje nekog svog druga. Slikari uvijek imaju neko vino u šteku, tako da sam se u svojem pohodu od ateljea do ateljea na Petrovaradinu sit narazgovarao, vodeći luckaste rasprave sa umjetnicima svih vrsta. Ne sjećam se o čemu smo tako živo diskutovali, ali znam da sam uhvatio ponoćni autobus za Beograd. Sljedećeg dana probudio sam se poprilično mamuran u studentskom domu na Karaburmi.

Polja će ostati časopis u kojem ću češće nego na drugim adresama objavljivati. Već u novom milenijumu promovisao sam u Kulturnom centru Novog Sada prevod romana Golubje srce Melinde Nađ Abonji, a koju godinu kasnije i jednu sopstvenu knjigu. Jednom me je pjesnik i izdavač Nenad Šaponja vodio na čudesna zanatska piva u svoje omiljene lokale.

Ako svemu tome dodam čitanje u gradskoj Narodnoj biblioteci, višekratno noćivanje u starostavnom hotelu Vojvodina u svojstvu gosta Brankovog kola, nekoliko diskusija u raskošnoj Galeriji Matice Srpske onda ispada da sam se poslije Sarajeva do sada sa Novim Sadom najbolje književno družio. Taj grad je moj drugi književni zavičaj. Nekim drugovima iz tuzlanskih dana, kao što su Pero Mandić i njegova supruga Danijela, Novi Sad je zaista postao utočište. Ali oni su došli da nešto stvore - Novosadski humanitarni centar je njihovo čedo. Izmišljena podjela na “dođoše” i stare Novosađane previđa da došljaci nisu samo oni koji se teško prilagođavaju domicilnim navikama, već i oni koji suštinski oplemenjuju grad.

Od Telepa do Limana

Suvišno je govoriti da se u ovom gradu dobro jede. Bivao sam u etno kafanama poput Sokačeta, u čardama kraj Dunava, u čudesnim ribljim restoranima kao što je Aqua Doria. Uživao bih ljeti u bašti Pivnice Gusan. Doručkovao sam dvaput u Jamonu, kapućino gustirao u kafeima Le Piaf, Petrus ili Atina. U odnosu na Beograd, Novi Sad za manje novca nudi više.

Ovaj put smo se družili i po kućama. Osim Tontića za koje me veže višedecenijsko književno i ljudsko prijateljevanje, posjetili smo i drugaricu iz studentskih dana koja je s nama 1984. išla na Kleptonov koncert na beogradskom Sajmu. Njen muž, vrhunski fizičar, pravi sjajne torte. A ćerka i sin, oboje u trećoj deceniji života, imaju urnebesni smisao za humor.

Spomenik Janiki Balažu
Spomenik Janiki Balažufoto: D. Dedović

Žive u finom stanu između Limana 1 i 2. Čuo sam da je to novosadska mjera uspjeha, iako Liman izvorno znači močvarno područje nastalo usljed naplavina.

Na odlasku se vozimo kraj Trga neznanog junaka. Mahnem statui koja navodno predstavlja Janiku Balaža. Zamišljam ga da s tamburicom silazi sa postolja svog spomenika kako bi nam za srećan put zasvirao “zaustavite Dunav i skazaljke stare”.

Nizu prohujalih dana provedenih u Novom Sadu dodam i ova dva. Tješi me misao da mi je zasigurno suđeno još dosta dragocjenih novosadskih trenutaka, te ovaj zapis smatram nedovršenim.

Preporučujemo za Vas