VIŠE OD RIJEČI

Omaška

Sa fašizmom nikad nema omaški. On nikad ne stiže greškom.

24717 pregleda 128 reakcija 67 komentar(a)
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

“Antisemitizam naš jedini put”. Vjerovali ili ne? A kad se to pojavi na ekranima, onda kažu “jezička omaška”. Da li je riječ (samo) o “jezičkoj omaški” ili još koječemu? Neke omaške štošta mogu pokazati - nepogrešivo.

Omaška sa takvim osjećajem za tajming - baš na svjetski dan sjećanja na Holokaust. Kad omaška - omaši duplo.

Postoje stvari koje se ne smiju zaboraviti. Ako dozvolite taj zaborav zapamtite da on uvijek radi za fašizam, neku od inkarnacija fašizma koje se razgranavaju savremenim svijetom.

Kako je moguće da jedan sistem kakav je(ili kakav bi morao biti) javni servis ne reaguje na tu omašku, čak je i ne uoči? Koji su profesionalni mehanizmi zakazali? To je ono što uznemirava.

Ok, vjerovatno je idiot koji je to spremao trebalo da napiše Antifašizam naš jedini put, ali, i dalje ostajemo u sistemu gdje je takvo što moguće.

Previše je omaški, previše je diletanata. Mala je Crna Gora za toliko neznanje. I nedostatak zabrinutosti.

Obilježeno je, prije nekoliko dana, sjećanje na Srđana Aleksića, istinskog tragičkog heroja jugoslovenskog pakla iz devedesetih. To me je obradovalo, kao i uvijek kad vidim da se govori o tome Čovjeku, iz više razloga. Prije svega jer sjećanje na Aleksića uvijek je apoteoza ljudskosti i suštinske, kosmičke hrabrosti. A drugo, u Crnoj Gori mladim crnogorskim Srbima i dalje su “srpski heroji” Arkan, Karadžić ili Mladić, a ne moralno superiorni Srđan Aleksić. Zašto je to (i dalje) tako?

Dok je god tako možemo li zaista povjerovati da smo se udaljili od krvavog duha devedesetih godina?

Zna li neko koji je to elitni narod o kojem priča ministarka Bratić? (Umalo omaška: napisah Bradić.) Tu nema dileme: čim vam neko priča o čistom ili elitnom jeziku i narodu, nemate dilemu s kim imate posla. Uostalom, stav o elitnom narodu duboko je antihrišćanski - takva formulacija temeljno negira svetopavlovsku univerzalističku revoluciju. Apostolski, nema što.

U susret nikšićkim izborima idu još neki ornamenti tako tipični za devedesete. Iz Srbije opet stižu zastave i novac. Odmah je jasno da to nije omaška. To - zastave i novac - pakleno je opasna kombinacija. Iste stvari (uz Slobine slike) tako su stizale i uoči AB revolucije, pa uoči ratova… Stariji DPS funkcioneri sigurno se sjećaju toga - oni su tada to radili iz duše, predano. Sigurno, danas, kada prepoznaju rukopis povodom predizbornog Nikšića, dobro znaju o čemu govore.

U Crnoj Gori antisemitizma je bilo samo kada je on uvezen kao dio nekih mentalnih modela čiji su odjeci ili kraci dolazili i do Crne Gore, ali nisu tu autentično nastajali. Bar do naših dana.

Na društvenim mrežama fašizam, rasizam, antisemitizam najčešće su uvijeni u oblandu banalnog pseudo-humora. Time i opasniji: banalnost je karta koja omogućava putovanje na sve strane.

Ovih dana, zahvaljujući silnoj antifašističkoj retorici svuda oko nas, sjetio sam se jednog govorljivog istorijskog paradoksa: Britanija je imala najviše admirala kada je imala najmanje mora… Bojim se da je u nekim stvarima i kod nas tako: toliko je antifašizma u medijima i deklaracijama, a, ako se osvrnete oko sebe (u gnjevu, Ozborn) na svakom koraku prepoznajete sve prisutniji i sve eksplicitniji fašizam. Nije to, budimo precizni, samo naša priča - ta vrsta problema pripada današnjem svijetu, ali to ne umanjuje potrebu da se bavimo onim što je nas zapalo. Jer to je suština - antifašizam je uvijek akcija. Akcija koja ne smije stati. I još nešto. Fašizam vrlo stvarno i udobno (fašizam svakodnevice) živi među nama.

Sa fašizmom nikad nema omaški. On nikad ne stiže greškom.

Preporučujemo za Vas