TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE

Kome je stigla strikova rakija

Nećete vjerovati, prošle sedmice su i Apelacioni i Ustavni sud potvrdili moje presude iz kolumni od prije tri-četiri godine. Ako nastave ovim tempom, sve su prilike da ću uskoro ja imati više potvrđenih presuda nego Milivoje Katnić optužnica

40662 pregleda 124 reakcija 0 komentar(a)
Foto: Printscreen/Youtube
Foto: Printscreen/Youtube

Demokratski front, koji većinom čine Srbi, doveo je teroriste iz Srbije da pucaju u Srbe koji su ispred Skupštine htjeli da proglase pobjedu Fronta prije okončanja izbora.

Bilo bi smiješno, da nije za bogu plakat. Zamalo ode u lagum hiljadu godina stara država Vojislavljevića, Balšića, Crnojevića i Petrovića. Tako je bar poručeno građanima u policijsko-tužilačkim saopštenjima, koja su u neđelju emitovana najmanje 150 puta. Sa svih radio i TV frekvencija, plus portali i ostalo…

A onda je Milo Đukanović na izborima još jednom pobijedio Crnu Goru…

I nastao je tajac…

Bio je to najdosadniji državni udar na svijetu. Nijedan detalj nije procurio. Čim je depees proglasio pobjedu, zaćutali su inače logoreični pouzdani izvori.

Niko pojma nema đe je bio i što je radio državni vrh tokom te udarne noći…

Biće da je predsjednik države Filip Vujanović prespavao državni udar. Premijer Milo Đukanović uspio je da se nakači na portal tek sjutradan. Ratna lokacija vojne ministarke Milice Pejanović-Đurišić još nije poznata.

U zoru, sve je bilo čisto za izbore. Problem je samo što poslije dramatičnih saopštenja nikome nije bilo do glasanja.

U stvari, nije to bio problem… Nego cilj!

Ti čudni proglasi sročeni su, izgleda, bar pet dana prije dolaska srpskih nevladinih terorista u Crnu Goru. Inače bi autori znali da pred Skupštinom u neđelju veče nikoga neće biti...

Lider DF-a je cijele prošle sedmice poručivao članstvu da okupljanja nema dok se ne prebroji posljednji glasački listić… Zahtijevao je čak da i nakon toga čekaju njegovu direktivu…

Činjenica da o napadu na Crnu Goru nije obaviještena ni naša Vojska, niti matična država 20 uhapšenih, bjelodano pokazuje da bombardovanje građana strašnim vijestima nema veze sa terorizmom. Nego sa brutalnim zastrašivanjem birača koji su neočekivano masovno krenuli da glasaju već prije podneva.

Učinak se vidio popodne, na pustim podgoričkim ulicama. Kojima su neprekidno kružili policijski kombiji, uz jezive zvuke sirena…

***

Bio je ovo odlomak iz moje presude, pisane dva dana poslije udara na državu...

Taj 16. oktobar 2016. nikad neću zaboraviti.

Ustala sam kasno popodne i, žureći na glasanje, u prolazu primijetila na Pinku objavu o nekakvim teroristima. Ali, ko normalan da vjeruje ružičastoj...

Krenula sam sa Zabjela pješke u Zagorič, glasačko mjesto ostalo mi je tamo i nakon preseljenja. Do Pejtona nigdje žive duše, ali ne čudim se.

Vazda su Crnogorci imali prečega posla kad je trebalo ukrotit' domaćeg okupatora, a i dan-danas misle da je patriotizam isključivo odbrana države od onog sa strane...

Kod Sahat-kule vidim pored sebe maricu, Most braće Zlatičanin prelazimo istom tempom. Pri ulasku u Ulicu slobode počinjem da sumnjam kako me prati...

Vozač u uniformi odmjerava me kroz otvoreni prozor... Ne avetaj, pričam sama sa sobom, nije čovjek nikad vidio ženu od 130 kila u farmerkama...

Kod Gimnazije pridružuje se još jedna marica, obje se kreću mojom brzinom... Zovem Mihaila Jovovića, prepričavam mu svoje paranoične misli, on se smije. Tek kasnije shvatam zašto, mislio je da znam što se događa pa pravim sprdnju...

Kad se kod hemijske čistione pridružila treća marica i nastavila da prati ove dvije istim usporenim tempom, počela sam da dramim. Jovo, nemoj da mi se smiješ, ako se ne javim za uru zovi Rodića da me traži, znaš da nijesam strašljiva ali ovo nije normalno...

I dalje ubijeđen da se sprdam, Jovo kaže da ga obavezno zovem na svakih sto metara jer je ionako dokon u Vijestima...

Ne registrujem ja ironiju, ponavljam da od Kodre nijesam srela živo čeljade. Držim ga na vezi, stižem prekoputa Vezirovog mosta i vidim čudo...

Jovooo, ođe je masa maricaaa... Ne stigoh ni da se pošteno izvrištim, kad njemu puče film:

- Đe živiš ti, uhapšeno je dvadeset ljudi, dovoze ih na saslušanje i vraćaju u Spuž, cijeli dan portali vrte priču o državnom udaru - digla sam mu pritisak toliko da je zaboravio kako ja još koristim glupu "nokiju" i pišem na predratnoj "olimpiji"...

Obavila sam građansku dužnost, vratila se doma i za dan i po napisala jedan od najboljih tekstova u životu...

Ne mislim pritom na kvalitet, pamtim i bolje dane. Nego na hrabrost da rizikujem, bez ijednog pouzdanog podatka...

***

Pedeset dva mjeseca kasnije, nakon vijećanja koje je potrajalo skoro pola godine, moju presudu potvrdio je Apelacioni sud. Čitam saopštenje nekoliko puta i baš mi je nekako puno srce.

Je li ovo realno, nit' je dokazana krivica, niti krivično djelo. Dokaza nema ni da su neki ključni dokazi uopšte - postojali.

U naknadnom obrazloženju Apelacionog suda najčešće pominjane riječi su - pogrešno, nema dokaza i ne može.

- Potpuno pogrešno donošeni su zaključci u odnosu na dokaze koji su provedeni tokom suđenja.

- Pogrešni su zaključci suda da su Andrija Mandić i Milan Knežević organizovali navodnu kriminalnu grupu za rušenje vlasti 2016. godine.

- Pogrešno je zaključeno da su Mandić i Knežević u svojim govorima na mitingu pred izbore pozivali na bilo kakva okupljanja.

- Pogrešno je što se Viši sud bavio tumačenjem izgovorenih riječi i rečenica.

- Pogrešno je dovesti u vezu govor Kneževića sa ciljem da se organizuje protest.

- Nema nijednog dokaza koji potvrđuje da Mandić i Knežević mogu biti sumnjivi zbog toga što su putovali u Rusiju.

- Nema dokaza da je svjedok Mirko Velimirović nabavio oružje na zahtjev svjedoka saradnika Saše Sinđelića.

- Nema dokaza da je oružje kupljeno i bačeno u jezero.

- Ne može biti dokaz fotografija oružja koja je prezentovana na suđenju, jer je to oružje Uprave policije koje je uzeto na revers da bi bilo fotografisano, a ne oružje kojim je pripremano navodno nasilje.

- Ne može svjedok Mirko Velimirović biti ovlašćeno lice za izvršenje mjera tajnog nadzora jer nije bio ovlašćeni policijski službenik, niti je bio prikriveni saradnik...

***

Neznanje ili korupcija, pitanje je kojim će se uskoro pozabaviti neki drugi tužioci i neko drugo sudsko vijeće.

I neće im trebati godina i po za odgovor, dovoljno je da sebi postave samo jedno dopunsko:

Jesu li tri cilja bivšeg režima - pobjeda na izborima, ubrzani ulazak u NATO i pacifikovanje DF-a - mogla biti dostignuta neznanjem...

Ko je htio i umio da čuje i čita, dobio je odgovor već na dan izbora, u prvom tužilačkom saopštenju.

Je li moguće da je pola Crne Gore tada povjerovalo kako su Srbi iz Srbije došli da pobiju crnogorske Srbe koji proslavljaju svoju pobjedu na izborima? I da je Milo Đukanović baš te noći, prvi put za četvrt vijeka, naumio da pješke krene u obilazak parohije?

Jeste, zato što Crna Gora i dalje odbija da se suoči sa devedesetim. Tada su se dvije njene trećine htjele zaklet' nad ćivotom Svetoga Petra kako Slavko Perović vodi pet hiljada Crnogoraca da kolju Srbe po Hrvatskoj...

***

Čudo je ta ratna škola "priznaj, baba, da si ustaša"... Važno je samo smisliti optužnicu, nije obavezno da bude smislena...

Zaludu su svi osuđeni tvrdili da ne poznaju organizatore državnog udara iz Rusije i izvođača radova iz Srbije.

Nije pomagalo ni to što im tužilaštvo nije znalo imena, jedan se prvo zvao Širokov pa onda Šišmakov, a drugi Aleksandar pa Saša...

Niti je presuda mogla biti drugačija u državi u kojoj su skoro tri godine funkcionisale samo dvije slobodne institucije sistema - penzionisani policajac Mirko i osuđeni ubica Saša. Zamalo i ja promaših ime i napisah Slavko...

Prvi je za pola dana uspio da iz Podgorice stigne u Smederevo, uzme novac, popne se na kosovsku planinu, kupi četvrt tone oružja, rasklopi i - "baceći ga u neko jezero" - vrati se u Crnu Goru.

Drugi je švercer na buvljaku, a najbolji drug mu je prvooptuženi Edi. Milijarder koji trguje dijamantima i naftom. Kad god ima vremena - on pomaže drugu Saši. Samo jednom to nije uradio, Saša se strašno naljutio i - odlučio da sve prošpija u BIA.

Istoga dana, sasvim slučajno, Mirko se stavio na raspolaganje našem Specijalnom tužilaštvu zbog - Mojkovačke bitke.

Lozinka za komunikaciju bila je: "Striko ti je poslao rakiju"...

***

U septembru 2017. počelo je skandalozno suđenje vijeka i direktno prenošeno godinu i po dana.

Svjedok saradnik Saša Sinđelić vratio se u Srbiju i - porekao sve što je rekao na suđenju. Uprkos tome, ponovo je došao u Crnu Goru i bio - izručen Hrvatskoj.

Mirko Velimirović je, zbog zasluga "za sprečavanje pokolja u Crnoj Gori, najvećeg poslije Drugog rata", prošao mnogo bolje, iako se i on odrekao svog svjedočenja. Dobio je dva mjeseca uslovno za pripremu ubistva premijera, plus još dva za nasilni ulazak u Skupštinu, pa još toliko za organizovani pokolj građana na ulici...

Trinaestoro optuženih osuđeno je na skoro 70 godina zatvora. Apelacioni sud ukinuo je tu presudu, ali svi će morati ponovo u - sudnicu.

Tužioci Milivoje Katnić i Saša Čađenović i sudijinice Suzana Mugoša, Vesna Pean i Dragica Vuković - za sada - neće...

A mi?... Mi i dalje živimo u udarenoj državi. Džaba mijenjajući vlast sve dok ne promijenimo - sebe...

P.S. Nećete vjerovati, prošle sedmice je još jedan sud, ovoga puta Ustavni, potvrdio moju presudu od prije tri godine. Milan Knežević je nezakonito osuđen za incident u Skupštini... Ako nastave ovim tempom, sve su prilike da ću uskoro ja imati više potvrđenih presuda nego Milivoje Katnić optužnica.

Preporučujemo za Vas