NEKO DRUGI

HDZ Llanfairpwllgwyngyll

U cijelom golemom kompleksnom sustavu glasovne komunikacije ljudske vrste, na svih sedam hiljada stotinu i sedamnaest živih svjetskih jezika, fizički nemoguća za izgovor ostala još samo jedna rečenica: „HDZ je stranka čestitih i poštenih ljudi.“

2982 pregleda 4 komentar(a)
Street art, Foto: Printscreen
Street art, Foto: Printscreen

Llanfairpwllgwyngyllgogerychwyrndrobwllllantysiliogogogoch. Tako glasi puni naziv malog ribarskog naselja na velškom otoku Angleseyu, službeno najdulji europski toponim, u slobodnom prijevodu „Crkva svete Marije u šupljini bijele ljeske kraj brzog vrtloga svetog Tsylija u Crvenoj špilji“. Stotinama godina vjerovalo se kako je izvorni naziv tog mjesta - s pedeset osam slova i svega osamnaest samoglasnika, četrnaestoslovnom zamkom „rpwllgwyngyllg“, smrtonosnim brzim vrtlogom „chwyrn drobwll” i čak četiri slova „l“ zaredom u „drobwllllantsylia“ - nemoguće izgovoriti odjednom, u dahu, pa su čak i stari Llanfairpwllgwyngyllgogerychwyrndrobwllllantysiliogogogočani u svakodnevnom govoru koristili praktično skraćen naziv Llanfairpwllgwyngyll.

Tako je bilo sve do povijesnog 4. rujna 2015., kada je nakon večernjih vijesti na britanskoj televiziji Channel Four sinoptičar Liam Dutton u dnevnoj vremenskoj prognozi mrtav hladan, ničim ništa ne nagovijestivši, rekao kako su „danas zabilježeni neuobičajeni temperaturni ekstremi za ovo doba godine, od dvanaest stupnjeva Celzijusa u Middlesboroughu na istočnoj obali Engleske, do čak dvadeset i jednog stupnja, koliko je registrirano u velškom Llanfairpwllgwyngyllgogerychwyrndrobwllllantysiliogogogochu“, hladnokrvno čak i za britanske standarde nastavivši kako će „sutra ujutro biti oblačno, ali u toku dana još i vedrije nego danas“.

Meteorolog s Channel Foura ispao je, jasno, nacionalna zvijezda i svjetska senzacija, a video s njegovom historijskom vremenskom prognozom postao je viralan: lingvisti i stručnjaci velške Jezične akademije iz Cardiffa, koji su ga bezbroj puta pregledali i analizirali, nemoćno su na kraju morali priznati da je Liam Dutton zaista bez ijedne greške, s uzornom akcentuacijom, izgovorio svih pedeset osam slova zajedno s „rpwllgwyngyllg“, „chwyrndr“ i četiri uzastopna slova „l“.

Nakon čega je u cijelom golemom kompleksnom sustavu glasovne komunikacije ljudske vrste, na svih sedam hiljada stotinu i sedamnaest živih svjetskih jezika, fizički nemoguća za izgovor ostala još samo jedna rečenica: „HDZ je stranka čestitih i poštenih ljudi.“

Izgleda jednostavno, nema kompliciranih konsonantnih zamki i smrtonosnih vrtloga - samo sedam riječi u skladnom nizu slogova, kao da je na talijanskom, a ne na hrvatskom - pa ipak je nemoguće. Pokušajte, uostalom, i sami. Shvaćate o čemu govorim? Nije „kneže viteže kad te vidješe razveseliše li ti se“, nije ni „raskiseliše li ti se opanci“, a svejedno je fizički neizgovorljivo.

Davno nekoć, u jednom sam tekstu tu rečenicu označio razmjerno jednostavnim testom za hadezeovce: ako, naime, HDZ zaista nije klasična zločinačka organizacija, ako je takvom - divljom dakle hordom korumpiranih karijerista, mafijaša, lopova, švercera, ubojica i ratnih zločinaca - javnost samo krivo i posve nezasluženo doživljava, ako je u HDZ-u sve do posljednjeg marljiv, vrijedan, čestit i pošten čovjek, ili je takva barem golema stranačka većina, neka neki viđeniji hadezeovac, bilo koji, ode na televiziju i stane pred kamere, pa pogleda naciju u oči i kaže: „HDZ je stranka čestitih i poštenih ljudi.“

Samo to. Da vidimo postoji li hadezeovac, postoji li itko tko može javno, jasno i glasno, bez zastajkivanja, zamuckivanja i izdajničkog smijuljenja, gledajući nas ravno u oči, izgovoriti „HDZ je stranka čestitih i poštenih ljudi“. A da već kod „HDZ je stranka čest… čestit…“ ne pukne, ne podigne ruke i preda se, „jebiga sad“, pa se krene nakašljavati i opravdavati, sve objašnjavajući kako zna, naravno, da ta stvar, to da je „HDZ stranka čestitih i poštenih ljudi“ zvuči glupo - kao da je rekao da je, štajaznam, „Jasenovac bio lječilište u kojemu se igrao nogomet i davala ‘Mala Floramye’“ - ali da je to, ovaj, zbog slike te stranke kakvu je javnost stekla nakon, ovaj, sustavne tridesetogodišnje antihadezeovske medijske kampanje, i da, ovaj, u svakoj stranci ima žita, pardon kukolja, i da se ne može zbog, ovaj, par nečestitih i nepoštenih ljudi cijeli HDZ nazivati „strankom čestitih i pošt“, pardon, „zločinačkom organizacijom“, i da HDZ…

- Uglavnom - prekinuo bih viđenijeg hadezeovca - bez ovajkavanja, pardoniranja, zastajkivanja, zamuckivanja, nakašljavanja, objašnjavanja, opravdavanja i glupavog smijuljenja ne možete izreći jednostavnu rečenicu o HDZ-u kao „stranci čestitih i poštenih ljudi“?

- Nije u tome stvar - branio bi se viđeni hadezeovac. - Stvar je u tome da je u javnosti…

- Znači, ne možete? - opet bih ga prekinuo ja.

- Pa, kad tako simplicif, simplfif, kad tako pojednostvlj, podjednostv, kad tako postavite stvari…

- Uglavnom, ne možete?

- Uglavnom, ne mogu, ali…

- Hvala.

Tako sam ja, eto, zamislio test za hadezeovce. Uglavnom ne možete, uglavnom ne mogu, hvala i doviđenja. „HDZ je stranka čestitih i poštenih ljudi“ - dala bi se ta stvar izračunati i egzaktno izmjeriti - vjerojatno bi bila općenito najveća, uvjerljivo najbezočnija i najbesmislenija laž ikad izgovorena ili napisana na bilo kojem od svjetskih jezika. Vjerojatno postoji neki zakrivljeni paralelni svemir u kojemu, recimo, Bill Clinton nije imao seksualni odnos s Monicom Levinsky, postoji još neistražena grana fizike u kojoj dva i dva daju sedamnaest, ali nema tog zakrivljenja svemira, nema te fizike u kojemu je HDZ stranka čestitih i poštenih ljudi. Ta je konstanta referenca iz čije se nemogućnosti i neizgovorivosti, na koncu, i računa zakrivljenost svemira, nulta točka na kojoj počiva cjelokupna fizika.

Ili sam barem ja tako mislio.

Previdio sam, naime, razmjerno jednostavnu logičku zamku: kad bi to stvarno bilo tako, kad bi bilo posve nemoguće da neki hadezeovac javno izgovori kako je „HDZ je stranka čestitih i poštenih ljudi“, kad bi dakle bilo posve nemoguće bez zamuckivanja izgovoriti takvu jednu besramnu i konačnu laž, to bi značilo da u hadezeovcima ima barem još malo, mrvu, ovolicno srama. Tek toliko, eto, da mrvu poravna svemir. Je li dakle zaista moguće da je u hadezeovcima ostalo još blijedih tragova čovječjeg, barem daleke slutnje slabašne neke mogućnosti ljudskog srama?

Hadezeovsku bestidnost, međutim, nikad ne možete i ne smijete podcijeniti.

Ove se nedjelje tako u studiju nacionalne televizije pojavio jedan viđeni hadezeovac, i to ne bilo koji, već sam Davor Filipović, HDZ-ov kandidat za funkciju gradonačelnika Zagreba, treću dakle najvažniju političku funkciju u Hrvata uopće, nakon zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika Vlade. Izvanredni profesor na Ekonomskom fakultetu, tajnik zagrebačkog HDZ-a i zastupnik u Gradskoj skupštini - u slobodno vrijeme košarkaški hakler i predsjednik Nadzornog odbora Hrvatskih šuma - udobno se onda namjestio u naslonjač, pozdravio poštovane gledatelje i nakon nekoliko općenitih i glupih rečenica okrenuo prema kameri, udahnuo i ravnim glasom, tečno i bez zastajkivanja, izgovorio - citiram - „HDZ je stranka čestitih i poštenih ljudi“.

Jasno i glasno, bez zastajkivanja, zamuckivanja, pardoniranja, ovajkavanja, nakašljavanja, objašnjavanja, opravdavanja i izdajničkog smijuljenja, ne trepnuvši - ne trznuvši nijednim facijalnim mišićem - Davor Filipović pogledao nas je ravno u oči i rekao: „HDZ je stranka čestitih i poštenih ljudi“.

Nije pri tom Filipović to rekao, štajaznam, u nekom noćnom soft-porno terminu na RTL-u, ili na Trećem programu, gostujući kod Krešimira Mišaka „Na rubu znanosti“, već kod Aleksandra Stankovića u Nedjeljom u dva, u najudarnijem od sviju udarnih televizijskih termina, u najgledanijem od sviju gledanih televizijskih talk-formata.

Samo tako, kao da izgovara vodostaj Drave kod Donjeg Miholjca ili temperaturu zraka u Llanfairpwllgwyngyllgogerychwyrndrobwllllantysiliogogogochu, Davor Filipović mrtav je hladan izrekao najbezočniju i najbesmisleniju laž u cjelokupnoj povijesti ljudskog glasovnog komuniciranja, laž tako kolosalnu i ultimativnu da se, eto, stoljećima vjerovalo kako ju je nemoguće zapravo do kraja izgovoriti.

HDZ-ov gradonačelnički kandidat ispao je, jasno, nacionalna zvijezda i svjetska senzacija, a video s njegovom historijskom rečenicom postao je viralan: lingvisti i stručnjaci s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji su ga bezbroj puta pregledali i analizirali, nemoćno su na kraju morali priznati da je Filipović zaista bez ijedne greške, s uzornom akcentuacijom, izgovorio svih sedam riječi, cijelu čudovišnu konstrukciju u kojoj HDZ stoji u istoj rečenici s „čestitošću“ i „poštenjem“.

Nakon što je i to javno izgovoreno, nakon što smo u udarnom televizijskom terminu na besprijekornom hrvatskom čuli kako je „HDZ stranka čestitih i poštenih ljudi“, ne postoji više ništa neizrecivo, nije ostalo ništa neizvedivo za krikotiroidne i tiroaritenoidne mišiće ljudskog grkljana, nema više izazova za ljudski jezik. Istina, to da je kazano sve što se imalo kazati prastara je filozofsko-književna doskočica - u pravilnom su je historijskom ritmu ponavljali veliki umovi od Homera do Samuela Bezketta, od Macedonija Fernandeza do Jorgea Louisa Borgesa - ali nakon povijesnog nastupa Davora Filipovića to bogami više nije tek zgodan postmodernistički aforizam. Nakon što je izgovoreno da je “HDZ stranka čestitih i poštenih ljudi”, zaista je rečeno sve što se ikad uopće reći moglo.

I dalje ćemo, jasno, govoriti i razgovarati, ali to neće biti to, nikad više neće biti isto. “HDZ je stranka čestitih i poštenih ljudi”, možda će opet jednom izgovoriti netko, a sugovorniku će ostati samo da rezignirano doda: “Da, čuo sam.”

- Što ćemo onda? - reći će prvi. - Ne znam za tebe - odgovorit će drugi - ali ja selim u Llanfairpwllgwyngyllgogerychwyrndrobwllllantysiliogogogoch.

(N1)

Preporučujemo za Vas